Pollly
|
Već dulje razmišljamo da počnemo živjet skupa jer se svaki dan vidimo i skoro sve obavljamo zajedno, on ide sa mnom kad moram vadit krv, često mu znam javit da mi donese uloške ako mi slučajno nestanu, dok je bolestan idem s njim doktoru, vodimo njegovog mlađeg brata na turnire po Hrvatskoj, već više od 2 godine mi se ponašamo praktički kao muž i žena, samo što još ne živimo skupa. Znam da su vaši savjeti dobronamjerni, i HVALA OD SRCA ZA TO, još ćemo dobro razmisliti i promisliti kakve su nam mogućnosti za bebu. No htjela bih reći, da unatoč mojih 18, i njegovih 19 godina, mi smo skupa prošli trnje i kamenje, sreću i tugu, uspone i padove. Ne znam kako bi opisala tu ljubav, ja neprestano mislim na njega, a kad smo skupa, sve je tako savršeno, uživamo u svakom trenu, a od kad smo počeli vodit ljubav, osjećam da smo se još više povezali i zbližili. Jednostavno se toliko volimo da je to neopisivo i znam da ne bih mogla voljeti nikog drugog. (bilo je par slučajeva kad su nas htjeli rastaviti, prošla sam to iskušenje) Iz iskustva znam da je život prekratak, i da nije sve u tome da se završi faks, nađe posao, ili kako kažu mnogi, da vidim dal sam spremna za dijete. Mislim da moje konstantno razmišljanje o tome kako bih bila sretna da imam bebu i kako bi se obožavala brinuti za nju, maziti je, uspavljivati, kupati, ma jednostavno osjećam da bih to itekako mogla i htjela. Ja ne volim izlaziti, ako idem igdje van, to je kino, kazalište, šetnja po gradu, koji put na večeru negdje, no najviše moja ljubav i ja idemo na Sljeme, po Jarunu, u prirodi uživamo i smetamo skupa. Tako da nam beba ne bi ništa uskratila. Bilo bi nam savršeno da ju dobijemo. Oprostite što toliko pišem, ruke mi samo lete po tipkovnici... A i voljela bih da ne mislite da je to samo moj hir ili trenutna želja, ja o tom mislim već godinu i više, a i moj dragi. I nismo obični tinejđeri, unatoč godinama.
|