/11 /11

Postalo je moderno iznalaziti eufemizme za djetetova neprihvatljiva ponašanja, pa tako kad roditeljima u društvu postane neugodno zbog njegova ponašanja počnu se opravdavati  da je dijete „hiperaktivno, živo ili je takav temperament“.  Time roditelj umanjuje svoju odgovornost za nedovoljno usmjeravanje djeteta i neadekvatno postavljanje granica kroz odgoj.

Usvajanje roditeljskih vrijednosti

U svojoj praksi sam sretala roditelje koji su za dvogodišnje ili trogodišnje dijete znali reći: „Ja mu ne mogu ništa, ne prestaje plakati dok ne dobije što želi.“ Takva djeca su već naučila da su ona ta koja odlučuju, imaju kontrolu i da su moćnija od roditelja, što ih ne čini niti sretnim niti zadovoljnima. A roditelji su zapravo digli ruke i svoju djecu ne odgajaju. Nažalost, na tu će djecu onda veći odgojni utjecaj imati mediji, vršnjaci, susjedstvo…  Djeca usvajaju njihove a ne roditeljske vrijednosti. Što od njih možemo očekivati kad budu imala 13, 14 ili 15 godina?
 
Djeca imaju pravo na odgoj bez nasilja, ali i na vodstvo i usmjeravanje. To znači da roditelji trebaju djeci usaditi svoje obiteljske vrijednosti, postaviti se između djeteta i neadekvatnih vrijednosti koje mu se danas nameću sa svih strana i biti u stanju preuzeti roditeljsku odgovornost te postaviti jasne, konkretne i dobro definirane granice, te čvrsto reći ne kad smatraju da je to potrebno.

Dobro postavljene granice trebaju uvažavati potrebe  i roditelja i djeteta, a treba ih postaviti prije nego što problem uopće nastane ili se zakomplicira odnos s djetetom. Granice su najdjelotvornije kada se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja. Međutim, često roditelji popuste djetetovom pritisku pa ne budu dosljedni. To je pozivnica djetetu da nastavi s neprihvatljivim ponašanjem i pokazatelj da roditelj ne misli ono što govori i ne govori ono što misli te da je u redu da ne poštuje granice koje je roditelj postavio.

U čemu se granice razlikuju od naredbi i kazni

Naredbe se temelje na kazni i negativnim posljedicama, dok postavljanje granica omogućuje izbjegavanje konflikata i igre moći između roditelja i djeteta. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od roditelja niti na strahu od ljutnje i kazne, već dozvoljavaju da dijete doživi pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okruženju bezuvjetne roditeljske ljubavi. Takve granice dozvoljavaju djeci da ona budu odgovorna za svoje ponašanje.

Nije dobro djetetu prijetiti i ucjenjivati ga, već ga treba pohvaliti i davati mu privilegije za prihvatljiva ponašanja i objasniti što je neprihvatljivo u djetetovom ponašanju prije nego što mu se ukine neka privilegija zbog takvog  ponašanja. Ukidanje privilegija nikada ne smije značiti ukidanje ljubavi roditelja niti ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih potreba.

Na taj način dijete uči da ne može dobiti sve ovdje i sada, da će mu se ispunjavati potrebe a ne želje, uči da bude suosjećajno i da poštuje sebe i druge te će tako biti u puno manjem riziku od identifikacije s nasilnim vršnjacima i nasilnih ponašanja. Dijete koje je naučilo poštivati granice, lakše će ih i samo postavljati. Posebno je to važno u tinejdžerskoj dobi, kad treba znati reći ne vršnjacima koji ih pozivaju na nasilje, krađe,  drogu i alkohol.

Takav odgoj djeteta gradi se svakodnevno na neiscrpnoj ljubavi, stalnoj psihološkoj dostupnosti djetetu, strpljivosti, poštovanju,  uvažavanju djeteta, ali i  preuzimanju roditeljske odgovornosti za postavljanje i održavanje jasnih pravila i granica koje se ne prelaze.


Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba