/11 /11

Ringerajin korisnica: inesica
 

Datum:  rujan 2010.
 

Vrsta poroda:  prirodni porod

 
Broj dana u rodilištu:  5


Rodilište:  Osijek


Ocijena rodilišta:  3

 

Komentar ocijene: Hrane ima dovoljno za preživjeti, sestre ocjenjujem od 2-5, rodilište staro i vidi se da nema sredstava za nove stvari, kada za porođaje ne radi. Na porodu nikoga u sobi, sve što trebaš moraš moliti nekoliko puta. Osoblje bi moglo biti ljubaznije. Samo jedna sestra je bila stvarno vrhunac ljubaznosti i ja joj se divim.

Dočekali smo termin. 05.09. je, 2:00, noć. Stalno sam na WC-u, uobičajene trudničke tegobe. I tako do 4:00, kad sam prvi put osjetila bolove, baš poput menstrualnih. „Neću dizati paniku, prvi porod mi je, potrajat će“, mislim, „treba se odmoriti ako je to to“.  Odlučila sam pričekati do jutra da vidim što će biti… Budim muža oko 7 ujutro i velim „mislim da ćemo danas u bolnicu“. On je strašno uzbuđen, otprilike kao kad je saznao da sam trudna. Ali spremni smo, prošli tečaj, naučili disanje, bolnica je blizu… U međuvremenu je malo češće počelo boljeti (oko 5 min. razmak), ali se bol nije pojačala. Odlučili smo otići u bolnicu pa ako nas vrate kući, nema veze. Doručak i pranje kose (za slučaj da ostanem u bolnici, sto se pokazalo jaaaaako pametno!). Muž pjeva „Rodilo se muško“, ja ga podsjećam da su rekli da je curica (ipak je on znao bolje J).

U bolnici smo oko 8h, sestra jako fina „dušo ovo, srce ono…“. Lijepo je počeo dan.

Nakon CTG-a slijedi pregled, doktor jako grub, pogotovo kod amnioskopije (mislim „kako ću tek porod izdržati?“) i kaže da je mali nalaz, 4 prsta otvorena, ali me ipak šalje na 2. kat i neka me pripreme. Mužić i ja pokupimo stvari i mene vode u prostoriju gdje su obavili pripremu te popunili dokumente kod prijema…od neugode od tih „priprema“ sam se jedva sjetila datuma vjenčanja J (a koji će im to vrag?). Šalju me na šetnju u hodnik, i tu počinje drama. Hodnik je spojen s rađaonom preko kuhinje u kojoj su doktori, sva su vrata otvorena…čujem ženu koja rađa, stenje, na izmaku je snaga…ajme meni…i nakon 20 min. njenog mučenja, dolazi doktor i sestra i viču na nju kako se treba ponašati, ona ne sluša…viče da ne može više…ja sve čujem kao da sam tamo! Naježila sam se. „Bit ću poslušna i paziti na disanje, bit ću poslušna i paziti na disanje…“ ponavljam između trudova.

Nakon pola sata moje šetnje i slušanja horora u rađaoni, dolazi sestra i primjećuje „oooooo, ova trudnica diše“ (onako kako su nas na tečaju učili) i šalje me u rađaonu. Prikopčali me na CTG, stavili onu cjevčicu u ruku, zvali muža…“jako to sporo ide kod vas, trudovi nisu efikasni“ pa dali drip, prokidanje plodovih ovoja,  pa nešto za omekšavanje grlića maternice, što je ujedno i protiv bolova kao…e, onda je tek počelo boljeti…ajde, može se to sve izdržati…međutim dolazi dr. Grubijan i veli da ce malo „ručno“ proširiti grlić, neka izdržim 10 sekundi, jer to kod mene ide nešto sporo. TAJ DIO je bio najgori dio cijelog poroda. Nikad više na to ne bih pristala! Trudovi počinju oko 11 h, ali podnošljivi…ja dišem po školski, i to mi stvarno pomaže. Probala sam i normalno disanje, ali je tako više boljelo. Pitam sestru kad treba tiskati, ona objašnjava dok god mogu disati, da ne tiskam. Oko 13:30 počinju jaki trudovi, dišem do 14:30 , tada više nisam mogla disati kroz trud, tiskanje je počelo bez moje volje. Neka bezobrazna sestra mi viče da ne tiskam na „zatvorena vrata“, umjesto da provjeri ta vrata!! A ja otvorena 10 cm! Dolazi anđeo od sestre jer ju je zvao muž (hvala Bogu nisam bila sama!), spušta donji dio stola i porodi me za 10 minuta. Sam porod nije bolio ništa, nisam osjetila ni epiziotomiju, malo je par trenutaka peckalo i to je sve. Da nije onih trudova na kraju i onog groznog doktora, rekla bih da je bilo bolje nego sto sam očekivala. Opet dolazi doktor (bio je na carskom) i kaže „ooo, pa vi ste već gotovi“, daje neku injekciju koja me omamila i počinje šivanje (koje sam osjetila). Bebicu su sredili i stavili mi ju na prsa, dojenje nije uspjelo, meni šumi u ušima, ne sjećam se svega najbolje (mislim od one injekcije).

Bebicu nose na odjel, a mene ostavljaju u hodniku s obitelji…osjećam se odlično, injekcija još djeluje…Odvoze me u sobu, putem dobivam upute, ali ništa ne ulazi u glavu… 6 h nema ustajanja, onda dolazi sestra i istušira me (jaaaako fina ženica). Dovoze bebicu i stavljaju ju na moj krevet, mučimo se s dojenjem…ja se ne smijem ustajati do sutra pa za sve zivkam sestre. Od dojenja ni D, ne zna uhvatiti bradavicu, pa ga odvoze i dobija AD, prvu noć spava u boksu da se mama odmori.  Ja međutim uopće nisam spavala, što od uzbuđenja što od lijekova. Treba dočekati sutra!

Jutro je, konačno sam bistre glave. Dovoze mi bebicu nakon kupanja, jedva sam čekala da ga vidim, jučer smo kratko bili zajedno, i ne sjećam se svega najbolje. Kad je mala mrvica otvorio svoje okice i znatiželjno počeo promatrao moje lice, shvatila sam da sam mama! Taj pogled neću nikada zaboraviti, bio je to vrhunac svih najljepših emocija u mom životu! Isti dan smo naučili dojenje, previjanje i krenulo je na bolje. 4. dan došli smo doma, jedva sam dočekala!

Podijeli s nama svoju porođajnu priču! Saznaj kako...