/11 /11

Slučajnim odabirom izvučena je dobitnica nagrade za Moju porođajnu priču u listopadu 2013.

Sretna dobitnica je Olja Otković iz Daruvara, a na njezinu adresu već stiže knjiga Sretno djetinjstvo, istaknutog pedijatra Rema H. Larga koju poklanja Mozaik knjiga.

Pročitajte njezinu priču...

Ringeraja korisničko ime : oljaO

Datum poroda : 12.05.2013.

Vrsta poroda : prirodno

Broj dana u rodilištu : 3

Rodilište : Opća bolnica Virovitica

Ocijena rodilišta : odličan (5)

Komentar ocijene : pa evo, svi su prema nama bili odlični i strpljivi.. jedino bih možda za hranu dala manju ocjenu, ali ta 3 dana se da preživjeti jelovnik :))

Slažem se da se moja priča objavi na web portalu Ringeraja.hr: DA

Sjedim i gledam u plus na testu.. neopisiva sreće me obuzima.. makar sam mlada i nezaposlena, neki čudni osjećaji me obuzimaju.. imati ćemo bebu, neopisiva sreća! Sada samo treba vidjeti reakciju dragoga.. 

Savršeno, dragi je oduševljen, plače zajedno sa mnom...imat ćemo bebu - samo o tome razmišljamo...

Sada nam preostaje da se pripremamo na prekretnicu u životu i uživamo u iščekivanju.. sva rodbina je presretna, dolazak malog zlata svi pozdravljaju i jedva čekaju, mi pogotovo...

Tijekom trudnoće nije bilo nikakvih  problema, puno smo šetali sa našom kujicom Lori po prirodi i kretali se, trudili se družiti s njom što više, jer kada beba dođe, ništa više neće biti isto. S nepunih 20 tjedana saznajemo da nosim dečka... roditi ću sina - opet neki moćni osjećaji obuzimaju moje tijelo, uzbuđena sam i jedva čekam da ga vidim.

Svaka kontrola je bila u redu, doktor Bosanac u Virovitici je prezadovoljan tijekom trudnoće, a i ja isto.. super se i osjećam, samo sam malo nestrpljiva, stvarno ne mogu dočekati da vidim svoga sina. U međuvremenu je tata odabrao ime Ivan, a vjenčanje smo odgodili za neko drugo vrijeme, ipak želimo mir tijekom trudnoće, a ne predsvadbenu nervozu.

Termin poroda je 14.5., a vrijeme prolazi i lagano se bliži početak 5. mjeseca. Napokon i to smo dočekali.

6.5. na kontroli ujutro zadržavaju me u bolnici u Virovitici jer je ctg pokazao trudove svakih 5min, koji su učestali, ali ja ništa ne osjećam, baš ništa i to im i govorim.

No, svejedno me zadržavaju pod izlikom da me ne mogu sa takvim nalazom pustiti kući. Uzbuđenje je na vrhuncu, možda uskoro vidim svoju bebu, svoga sina.

Ali već popodne istoga dana situacija se smirila i više niti jedan ctg nije ništa pokazivao. Sada je uzbuđenje prešlo u nervozu laganu. Pa kada će više taj dan? Taman je krenulo i opet stalo. Moram se još malo strpit, mislim stalno. 8.5. shvaćaju doktori da nepotrebno ležimo u bolnici i otpuštaju nas kući. Sva sretna izlazim iz bolnice s mislima da trebam biti strpljiva još samo nekoliko dana i napokon će porod krenuti. Sada mi je već i teško, trbuh je velik, leđa bole,   noge lagano otiču. Znakove skorog poroda vidim svugdje.

I tako napokon u subotu ujutro 11.5. me probudi otjecanje vode, ali bilo je dosta malo vode, ali ipak dragi i ja sjedamo u auto i krećemo u Viroviticu u bolnicu. Sve sam uzbuđenija.

Napokon, prošlo je 9mj i vrjeme je da ja vidim svoje malo zlato. Na pregledu ustanove da treba još čekati i pošalju me na odjel u sobu u kojoj sam sama. Dan polako prolazi, a jedino što se promjenilo je bol u križima, samo se je malo pojačala,nestrpljenje raste.. 

Navečer oko 9 legnem u krevet, više od dosade nego umora, jer sam sama na odjelu, nikoga nema...milina, mislim, kao da sam u privatnom rodilištu.

U 2:30 po noći probudi me pucanje vodenjaka, i oštra i nagla bol u križima. Ustajem i mijenjam posteljinu te krećem u šetnjicu, obavjestim sestre i kažem da se dobro osjećam i da želim još hodati i one me puste da šećem. U 5:00 me stavljaju u rađaonu na ctg, bol je sve jača i jača, ali još uvijek izdržljiva.

Otvorena sam 3-4 cm. Opet izrazim želju da hodam jer mi je tako lakše i oni mi udovolje. Pripreme me za porod i puste da se družim sa svojim trudovima.

U sobi sama proživljavam svaku sekundu boli, ali nije tako strašno kako sam očekivala..znam da je dragi na putu i to mi dodatno olakšava cijelu situaciju jer znam da će sve biti lakše kada on dođe. Svaku pauzu između trudova sam iskoristila za odmor, legla u krevet i uspjela zadrijemati na 2-3min, a kada je opet trud dolazio lagano na nogice i šetati. U 9 me opet stavljaju u rađaonu i puštaju dragog kod mene. Jedva sam čekala da ga vidim onako smirenog. Uhvatio me za ruku i rekao - još malo i gotovo.  Samo mi je to u tom trenutku bilo potrebno - on. Zajedno ćemo ovo proći i ja znam da to mogu.

U 9:30 dolazi doktor i opet me pregledava - opa, 8 cm, do podneva je gotovo - kaže mi. 8 cm, još samo malo, poslije svakog truda sam razmišljala o tome kako je jedan manje trud i da ću uskoro vidjeti svoga sina, to me održavalo i davalo snage.

I tako u 10:50 na svijet dolazi moja mala buhtlica, teška 3190g i dugačka 49cm. Mama je to dobro podnijela, bez ijednoga šava i bez puno vikanja.

Bila sam jako sretna što je gotovo. Kada sam čula taj glasić suze su počele same od sebe teći. I dragi i ja plačemo, a Ivana stavljaju meni na prsa. Kako je mali, malo moje zlato. Sva bol je nestala, od tog trenutka samo je on bitan!