/11 /11

Veza pojmova djeca i mediji može se gledati na dva načina:

1. utjecaj medija na razvoj djece - gdje je veliki broj istraživanja proučavalo ovu vezu i pronašlo kako i na koji način mediji, i poruke koje šalju mediji utječu na djecu. Jasno je dokazano da gledanje nasilnih scena potiče nasilje (više o tome možete pronaći u članku  Kompjuteri, televizija, nasilje...), dokazana je i tvrdnja da prečesto gledanje televizije utječe na pretilost djece, na povećanu upotrebu duhana, da se smanjuju kontakti među vršnjacima...

2. utjecaj medija na sliku o djeci - što je i tema ovog članka.

Ono što je potrebno naglasiti po pitanju odnosa medija i djece je da se u današnje doba, kada su mediji prisutni u svačijem životu, više na medije ne gleda kao na te koji odražavaju stvarnost, jer su oni od pasivne uloge promatrača društvenih događanja, postali aktivni u kreiranju i stvaranju društvenih odnosa i slike o sebi svakog pojedinca koji je dio društva.

Zbog toga je u odnosu prema medijima osmišljen novi pojam - medijska pismenost. Ona se definira kao sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruke posredstvom medija (National Leadreship Conference on Media Literacy 1992, SAD)

Deklaracijom o medijskom odgoju, koja je donesena 1982. u Njemačkoj,  upravo se naglašava velika potreba medijskog odgoja, s posebnim naglaskom na mladima i djeci, za što su potrebne tri stvari:

• tehnički pristup - dostupnost samih medija
• kritičnost - sposobnost razumijevanja sadržaja, kritičkog gledanja na sadržaj prezentiran u medijima
• praktičnost - sposobnost stvaranja medijskih poruka

Kod djece je pitanje prvog uvjeta ostvareno - djeci su dostupni (gotovo) svi mogući izvori informacija (u većoj ili manjoj mjeri). Ono što djeca nemaju, za razliku od odraslih ljudi, je kritički prosuditi informacije i razumjeti ga na odgovarajući način.

Kako dijete raste, razvija i sliku o sebi - pozitivnu, neutralnu, negativnu. Doživljaj samoga sebe je povezan s:

• vrednovanjem od strane drugih ljudi i
• doživljajem toga kako nas drugi vrednuju.

„Te druge" danas čine i  mediji. Sociolozi već godinama naglašavaju da mediji ne predstavljaju samo odraz stvarnosti, već stvaraju tu stvarnost. Tako direktno prikaz pojedinca ili grupe kojoj pojedinac pripada, utječe na razvoj slike o sebi. Za djecu koja imaju čvrstu sliku o sebi, utjecaj medija neće bitno poljuljati njihovo samopouzdanje, dok za djecu koja imaju narušenu sliku o sebi medijske informacije mogu imati i poguban utjecaj. Kao dokaz ovoj informaciji nalazimo podatak svjetskih istraživanja koje je prenijelo Hrvatsko novinarsko društvo u svom priopćenju od 6.3.2008. koje kazuje da se broj suicida u deset dana nakon objavljivanja informacije o nečijem suicidu povećava i do nekoliko puta (Izvor www.hnd.hr ). Osim toga, nakon preživljavanja nekog tragičnog događaja (koji i jesu najčešća tema u medijima) pričanjem o tom događaju žrtve i/ili obitelj žrtve ponovno prolazi (potpuno nepotrebno) cijelo traumatsko iskustvo prolazeći kroz situaciju „sekundarne viktimizacije", ali bez ikakve korisne terapije, dakle, bez svrhe olakšavanja boli.

Ono što je također važno naglasiti u složenom odnosu djece i medija, jest to da su kognitivne sposobnosti djece drukčije od sposobnosti odraslih, te da su djeca u školskoj dobi izuzetno podložna učenju po modelu, a mediji nude idealne (doduše, nerealne) modele, koji mogu, zbog nemogućnosti da se tom idealu približe, na djecu djelovati frustrirajuće i odvesti ih u neko patološko ponašanje (nasilje, agresiju, anoreksiju, suicidalne sklonosti...)

Način na koji medij prikazuju djecu je vrlo pasivan - pokazalo se analizom medija da se djeca kao subjekti pojavljuju samo u 20% slučajeva kada se piše o njima - to su situacije kad im se daje prilika da kažu svoje mišljenje, stav, da nešto komentiraju ili daju izjavu. U 80% slučajeva djeca se prikazuju kao objekt, bez svog stava ili prava na to da kažu svoje mišljenje. A još je šokantniji podatak da se na prvih 5 stranice dnevnih novina djeca ili mladi pojavljuju najčešće u negativnom kontekstu, u pričama o tragedijama, nasilju, nesrećama, incidentima. Vijesti u kojima se mladi i djeca spominju i pozitivnom ili afirmirajućem kontekstu (ako ih i ima) su najčešće na zadnjim stranicama.

U najboljem interesu djece

Djeca se u medijima prikazuju na nekoliko načina:

• kao pojedinac s imenom i prezimenom
• kao pojedinac anonimno (iako je pitanje koliku anonimnost dobiva dijete kada mu se zamagli lice, ne napiše ime i prezime, ali se otkriju svi podatci o roditeljima, okolini, problemu...)
• kao dio grupe (učenici, adolescenti, navijači, predškolci, djeca bez roditelja...)
• kao dio emisije (gdje djeca ne zauzimaju aktivnu ulogu, već služe kao „ukras")
• kroz jedno izolirano ponašanje (koje najčešće nije odraz stvarnosti, tj. ne pokazuje dijete u cijelosti, već izvlači jedno, najčešće negativno ponašanje, kroz koje se onda dijete procjenjuje kao osoba.)

Uglavnom možemo reći da mediji pokazuju interes za djecu najviše onda kada su djeca dio neke poteškoće i/ili problema, te kada pokazuju neko ponašanje koje odstupa od norme.

Što su najbolji interesi djeteta kada dotičemo temu prikazivanja djece u medijima? Više se ne postavlja pitanje da li medij trebaju izvještavati o raznim tragedijama vezanima uz djecu (samoubojstva, otmice, nestanci...), nego kako da izvještavaju o tome. Ono što uvijek treba imati na umu je da najbolji interes djeteta uvijek mora biti iznad stvarnog ili nametnutog interesa javnosti. Pogotovo, iznad interesa medija.

Iako su novinarska društva i u Hrvatskoj i u svijetu naznačila i upozorila na štetnost prikazivanja takvih vijesti na senzacionalistički način, novinari se još uvijek bore između profita i etike. Činjenica je da senzacionalističke naslove ljudi više kupuju i više obraćaju pažnju na njih (jedna od teorija zašto je tome tako, je to što ljudi gledajući tuđu panju svoju umanjuju), ali tu postoji i dužnost stručnjaka koji rade i bave se djecom da upozoravaju i bude svijest javnosti o situacijama za koje smatraju da ne odražavaju najbolji interes djeteta.

Tako je postojala i akcija „Upali svoj glas" za ukidanje emisije „Trenutak istine", postojale su akcije koje su se provodile u okviru godišnjih konferencija psihologa (zadnja konferencija je upravo naglasak stavila na razvijanje odgovornosti medija spram prikazivanja djece u medijima), brojni stručnjaci raznih profila (u okviru javnih i odgojnih ustanova, ureda pravobraniteljice za djecu, ministarstava...) uporno upozoravaju na činjenicu da ponekad zaista niti roditelji nisu u mogućnosti dobro procijeniti što je to najbolji interes djeteta.

Primjere za to možemo naći u domaćoj i svjetskoj štampi, gdje smo svjedoci da roditelji medijski promoviraju (u najboljoj namjeri!) neku poteškoću i/ili problem svog djeteta, te se nakon toga obraćaju Uredu pravobraniteljice za djecu žaleći se da veliki dio od onoga što je izašlo u medijima ne odgovara stvarnosti, te da je cijeli problem drugačije prikazan.

No, nikako ne želim reći da je medijski prikaz djeteta uvijek u njegovom najgorem interesu - mediji su učinili jako puno kroz ukazivanje na poteškoće i potrebe djece, nepostojanje volje da se neki problemi riješe, potakli promjene koje su bile u interesu djece - upitno je samo kako se time dotakla privatnost djece, te na koji je način dijete prikazano (kao osoba koju se sažalijeva ili kao osoba koja se bori za svoja prava)

Utješna je činjenica koja je dobivena u istraživanjima, da je kod mladih prva tema na koju obraćaju pažnju u medijima zabava i/ili estrada, zatim su aktualne teme sport, znanost, obrazovanje, a tek onda crna kronika. Političke teme na zadnjim su mjestima. Tješi i činjenica da ¾ mladih za vijesti, koje obiluju tragedijama i temama iz crne kronike, kažu da su zastrašujuće(Wall i Smith, 1995.).

Što učiniti?

Ono što bi trebala biti dužnost svakog roditelja je medijski opismenjavati svoje dijete - pratiti što i kakve informacije prima putem medija, te uvijek poticati kritičko rasuđivanje vijesti i informacija, nuditi alternative, tj. učiti dijete da informacija prikazana u medijima ne moraju biti jedini prikaz neke situacije.

Jedino tako djete može shvatiti da ono što je prikazano u medjima nije jedini odraz stvarnosti, već da svatko od nas stvara "svoju" stvarnost, "svoje" stavove i uvjerenja, koja ne moraju jedino oblikovati mediji.


Informacije korištene iz knjige "Zaštita privatnosti djece u medijima"


Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije