Ubila sam ga, rekla sam joj. Sa svojim mislima. S crnim mislima. A suze se nisu mogle zaustaviti. (Foto: Freepik.com)

/11 /11

Možda je bilo prerano. Možda još nisam bila spremna.

I sada tražim krivca u sebi.

Znam mehanizme po kojima djeluje krivnja.

Pa ipak. Predajem se krivnji.

Od samog početka trudnoće pratio me osjećaj da “nešto nije kako bi trebalo biti”.

Isprva je bilo potpuno neutemeljeno. Međutim, na kraju se to i potvrdilo.

I stvarno.

Stiglo je jutro kao svakog prethodnog dana. Sa sumnjom. S osjećajem "praznog" trbuha. Sedmi tjedan trudnoće. Na zadnjem pregledu sam vidjela puls na ekranu.

Ali kako kaže moja baka "kad ti vrag ne da mira..."

Odlučujem otići liječniku. Nemam termin. Ali ne odustajem. Molim vas samo kratko pogledajte. Žalim se da imam osjećaj da nešto nije u redu. Da nemam mira.

PROČITAJTE JOŠ: Kako je biti majka nakon tri pobačaja

I nije bilo. Neko me vrijeme pripremala pogledom i šutnjom na loše vijesti.

Nema pripreme. I unatoč nemiru koji imate. Liječnik je htio nagovijestiti tom dugom šutnjom. Što će mi reći?

Srce više ne kuca. Spontani pobačaj je napisan u nalazu.

Ubila sam ga, rekla sam joj. Sa svojim mislima. S crnim mislima. A suze se nisu mogle zaustaviti.

“Pa onda ne bi bilo pobačaja”, kaže ginekologica.

Te suze nisu puno pomogle.

Ni utjehe nisu pomogle. Prije svega, ne njezina "još će biti šanse za dijete, bitno je da si ti dobro", od ove utjehe meni je bilo samo gore.

Dugo nakon toga, imala sam osjećaj da se sve ovo događa nekom drugom. Ne meni. Mislila sam da sam dobro. Nije tako strašno. Ne boli.

Uslijedio je pobačaj. Anestezija. Krvarenje.

Moji voljeni su iskreno patili. I više mi je stalo do njih. A pratio me osjećaj krivnje.

Mjeseci su prolazili.

Nisam imala menstruaciju. U tom sam trenutku bila smrznuta. Okamenjena. Zadržana.

Tijelo. Naš nezamjenjiv sat. Znalo je bolje od mene kakva sam.

Kemija je morala učiniti svoje. Pilula me nasilno vratila u krug života. U svakodnevicu. Nisam bila spremna. Ni fizički. Ni mentalno. Nisam otpustila. Nisam preboljela.

PROČITAJTE JOŠ: Gubitak bebe - Kako se osjećaju mame anđela?

Krajičkom oka sam primjećivala trudnice. Bebe. Dojenje.

Odjednom su mi se oči napunile suzama. Sakrivala sam ih.

Nisam si dala za pravo i priliku da trpim. Morala bi biti već "zdrava".

Ali jednom stvorena, energija novog života ne može nestati. Nikada. A ako ona nije ovdje. Sa mnom.

Prisutna je negdje drugdje. Ostaje.

Osjetila sam to. I moju kćer.

"Zašto je morala otići kad si joj bila mama i kad joj je bilo najljepše s tobom, nije smjela otići, ljuta sam." Šutjela sam. Sada shvaćam da sam i ja ljuta.

Bila sam tiho. Progutala sam suze.

Ona sada nije ovdje. Ali bila je. U mom trbuhu. Ona je postojala. To je bilo stvarno.

Još uvijek postoji. Samo negdje drugdje. Tek kada sam to spoznala mogla sam je pustiti.

Može me boljeti. Kad sam to prihvatila, oslobodila sam se.

To je bila jedina pomoć.

PROČITAJTE JOŠ: Biokemijski i klinički pobačaj

Žene koje ne osjećaju bol zbog pobačaja često ne mogu ponovno zatrudnjeti.

Ostaju zamrznute. Okamenjene. U tom trenutku gubitka, baš kao i ja.

A iz duga se ne može roditi novi život. Dok "starima" nešto dugujemo.

Vrati dugove, onda možeš ići dalje, pomislila sam. Daj si to pravo.

Tako da mi se ne žuri sa sljedećom trudnoćom. Dajem si vremena I prostora. Da se sve dovede u red.

Doktorica mi kaže da se to događa vrlo često, ali žene šute i ne pričaju o tome kao da se srame.

Ispričala sam svoju priču. Da znaš da me nije sram. I da niste sami.

VIR: Boba Uskoković, Lolamagazin.com