/11 /11

Ringerajina korisnica:Kupa

Datum: 31.10.2008.

Vrsta poroda: Prirodni porod

Broj dana u rodilištu: 7 dugih dana

Rodilište: KBC Petrova, Zagreb

Ocjena rodilišta: 3

Komentar ocjene: Rodilište još nije bilo preuređeno ali osoblju dajem čistu 5 - icu!

Iako su prošle tri godine, sjećam se kao da je bilo danas.
31.10.2008. moj dragi mužić i ja krenuli smo ujutro na kontrolu u Petrovu. Uzela sam torbu sa sobom jer ipak imam još samo tjedan dana do termina 8.11. U čekaonici uobičajena gužva ali ne živciram se jer mi ne pomaže.Obavljam mjerenje tlaka i wc i dolazim mužu začuđena kako sam primjetila lagano krvarenje. Na ct-u se ne pokazuju nikakvi trudovi i zabrinuta čekam pregled. U ordinaciji me čeka doktor i desetak stažista koji gledaju u moje raširene noge(užas). Doktor kaže da nema razloga za brigu i da sam prst otvorena. Naručio me za tjedan dana na kontrolu. Moram priznati da sam bila pomalo razočarana, jer sam stvarno napokon htjela roditi. Na putu kući osjetila sam u autu lagano grčenje u trbuhu. Gledam na sat  i sama sebi ne vjerujem, razmak između grčenja je oko 15 minuta. Obavijestila sam dragog s dozom nesigurnosti da možda imam trudove. U sebi sam držala palčeve da je to napokon to. Cijeli dan lagano osjećam nelagodu i radim sve da ne mislim na to. Svi su mi rekli da ne smijem otići prerano u rodilište. Predvečer me već boli sve jače, gledam na sat i razmak je oko 10 minuta između trudova. Legla sam i gledam televiziju ali ne mogu se skoncentrirati na ništa. Muž mi je na poslu, a ja odgađam da ga zovem. U 22h svejedno uzimam slušalicu i zovem ga a razmak između trudova je oko 5 minuta. Krećemo za Zagreb. Ne mogu vjerovati kako sam bila optimistična i sigurna u sebe. U rodilištu me prima sestra i uzima mi stvari, a ja se sa suzama u očima opraštam od muža jer zbog meningitisa koji hara ne može sa mnom. Predrađaona je puna i nema mjesta a sestre me odvode na pregled i zaključjuju da sam samo tri prsta otvorena. Šećem po hodniku i grčim se od bolova. Napokon me u ponoć odvode u boks. Legla sam na stol i sva sretna pomislila to je to, sad stvarno nema povratka, do jutra sam MAMA. Trudovi su bolni ali ne toliko koliko sam očekivala, ponosna sam sama na sebe. Doktor dolazi svakih par sati i provjerava me ali ništa. Nešto sam i odspavala, jer nisam ni primjetila da je stigla druga smjena.
Doktor me obavijestio da će mi probušiti vodenjak, (pošto nije sam pukao). Još uvijek optimistična mislim dobro nije baš kako sam zamislila ali još malo i gotovo. Što bi se moglo dogoditi? Nisam dobro ni pomislila a već su me obavijestili da će me priključiti na drip pošto je beba visoko i ne spušta se u zdjelicu. Nisam bila baš oduševljena tom idejom i pitam hoće li to ubrzati cijelu situaciju jer sam već skoro 24h u trudovima. Sestra se smiješi i umiruje me da ću prijepodne roditi.
Drip je bio stvarno neugodno iskustvo. Trudovi su postali duplo jači i ono najgore je da među njima nema razmaka. Ležala sam  sva u znoju i prvi puta pomislila da to neće biti baš kako sam zamislila. Doktori i sestre dolaze i odlaze, smiješe se i hrabre me ali ja se osjećam sve gore, bolovi su postali neizdrživi i imam osjećaj da ću izgubiti svijest. Dobila sam kisik na nos i novu dozu dripa a moja Ida se još ne spušta. Razmišljala sam samo o tome što nije u redu, već je odavno trebala biti na mojim grudima.
Oko podneva osjećam drugačiju bol u trbuhu. Imala sam osjećaj kao da ću puknuti, to nisu trudovi to je nešto drugo. Počela sam se dizati sa stola s namjerom da odem na wc jer više nisam mogla izdržati. Doktorica me uvjerava da ne mogu nikud sa stola i odlazi po kateter. Ne mogu opisati olakšanje koje je uslijedilo. To je bio problem. Rekli su mi da je Ida lupala glavicom u mjehur i nije se mogla spustiti.
Tješila sam samu sebe kako ću to izdržati. Poslijepodne osjećam neopisiv nagon za tiskanjem, i znam TO je TO napokon. Još malo i vidjet ću svoju djevojčicu. Dolazi babica i usmjerava me kako tiskati. Slušala sam svaku njenu riječ i trudila se biti što bolja kako bi sve prošlo u redu i nakon 3 dobra stiska doktorica je legla laktom na moj trbuh i odjednom sam osjetila golemo olakšanje i začula plač.
To je glas moje djevojčice, napokon sam ga čula u 16h. Suze su same počele kliziti niz moje lice i pogledom tražim Idu. Tada sam ju dobila na grudi i neopisiv osjećaj prostrujio je kroz mene. Više me ništa nije boljelo i osjećala sam se odmorna kao da sam spavala cijeli dan.
Sestra je uzela Idu i odnjela je na vaganje i mjerenje. U pozadini čujem riječi 3400 g i 52 cm, zdrava djevojčica.

Porod mi nije bio baš iz snova i odležala sam 7 dana u bolnici zbog nagnječenja mjehura i Idine infekcije ali brzo se sve zaboravi kad pogledate male okice koje vas gledaju i potpuno su ovisne o vama. Za par mjeseci čeka me drugi porod i zanima me kakvo će iskustvo biti ovaj puta. Nadam se da će biti barem malo lakše, hahaha.

                                          Podijeli s nama svoju porođajnu priču! Saznaj kako...