/11 /11

Korijeni su važni. Bez obzira koliko se, u nekim životnim fazama, pokušali ili htjeli otrgnuti od njih, ne možemo im pobjeći, a ruku na srce, srećom, rijetke su situacije u kojima bi to zbilja bilo potrebno i nužno.

Ponekad me ta korijenska vertikala, koja se proteže i jasno može pratiti, veseli, ponekad ispunja ponosom, kao kad gđica Filozof nacrta divan crtež, a i ja sam, kao mala, lijepo i rado crtala. Ponekad mi je samo simpatična, jer Zvijezda, baš poput mene, nije ni malo sportski tip, ali je zato, kao The Baba nevjerojatni klikeraš za matematiku. Mali princ je nevjerojatno pedantan, taj neće ujutro ustati, a da prethodno ne zategne svoj krevet i nikad neće komad pizze uzeti u ruku i jesti, već će inzistirati na tanjuru, vilici i nožu. I to je pokupio od The Babe, jer ja, sasvim sigurno, nemam takvih problema.

Ljubav prema moru i zavičaju smo, svi po redu, pokupili od Djeda. Teško je predočiti u nekoliko rečenica način na koji on to prenosi dalje, rekla bih, poetski, čak i ako pri tom nije izrekao niti jednu riječ. Gotovo sam sigurna da njegovim venama,  a imamo istu krvnu grupu, teče mješavina mora i mirisa bora i mažurane.

I onda dođemo do tvrdoglavosti. To nam je obiteljska crta, svima po redu i mogli bi se do sutra nadmudrivati tko je u tome jači, ali nitko ne može nadmašiti Pradjeda – moga djeda. Bio je strah i trepet, apsolutni autoritet, živa legenda, a ostao je legendom i kad je otišao na onaj svijet. Osjetim ja, ponekad ponosni, ponekad prijekorni pogled i čujem par fraza na španjolskom jeziku, takvih, da ih nije pristojno prevoditi.

Pradjed je dakle, u prvoj polovici onog stoljeća, otišao trbuhom za kruhom put Argentine. Prvo je zastao u Čileu dok ne zaradi novac za dalje. Tamo je radio u nekom rudniku na visokoj nadmorskoj visini i učio španjolski. U doba bez interneta, kad je komunikacija bila svedena na pisma koja su putovala mjesecima i bez ikoga svoga, sigurno je ponekad bio usamljen.

Sjedio je tako jednom u restoranu čekajući ručak i zamolio je konobara papir i olovku za pismo. Konobar je odlazio i dolazio i uporno ga zaobilazio. Nakon što ga je opet zamolio za papir i ponovno ga ne dobio, zatražio je da dođe šef. Kad se šef pojavio upitao je na hrvatskom jeziku konobara o čemu je riječ. Pradjed je tada, po prvi put nakon nekoliko mjeseci, čuo poznati govor. Svatko drugi bi, vjerojatno, u tom trenuktu skočio sa stolca, razveselio se i progovorio hrvatski. Svatko, ali ne i on. Mirno je sačekao da konobar kaže kako ga ta budala samo gnjavi i kome bi on uopće pisao, na što mu je šef rekao – Pazi što govoriš jer nikad ne znaš tko te sluša. Konobar je nešto opsovao, a šef mu je rekao da hitno donese papir i olovku.

U trenutku kad je dobio papir i olovku, Pradjed je na hrvatskom jeziku rekao – Hvala lijepa!

Nije to jedini njegov biser. Kad je nakon Čilea stigao u Argentinu, zaposlio se kao poštar i poštu je raznosio biciklom.

Jednog vrućeg dana je putem ožednio i ugledavši lijepu djevojku u vrtu jedne kuće zamolio je za čašu vode. Djevojka mu se svidjela te je često bio žedan, baš kad bi ona bila u vrtu svoje kuće. To je primijetila njena tetka, te, također, na hrvatskom jeziku komentirala – ovaj je često žedan!

Ni tada se Pradjed nije otkrio jer je želio prednost da bi saznao što one o njemu misle. Kad je doznao, nakon nekog vremena da je i on drag onoj djevojci, tek onda je progovorio hrvatski.

Ja sam sto puta rekla da takvo što ne bih oprostila, ali ona jest i tako je postala moja baba – Prababa!