/11 /11

Moj prvi porod je bio onako školski, uredan. Prvorotkinja, 15 sati trudovi, od najlakših do onih pred sam porođaj. Treći, također školski, iako kao prvorotkinja, mislila sam kako će ići brže ali trudovi točno 10 sati, lagani drip i beba je rođena. Lagan, bez šivanja porod.

Ali drugi je bio malo specifičan pa sam htjela podijeliti priču sa Vama.

Uredna trudnoća, termin, druga beba, trudovi par sati, otvorena do kraja ali… Beba okrenuta. Ne na zadak nego licem prema gore. Kažu da je to problem jer beba ne može izaći lagano na taj način. Rješenje? Ručno okretanje. A dobro, ostajem smirena, slušam naredbe doktora. Okrenite se kada ja primim glavicu na lijevu stranu. OK. Jedan, dva tri… Ja na boku, beba kako je i bila. Pustit će me kažu još malo, možda se sama okrene. Prolaze minute, trudovi ali svakim pregledom ništa se ne mijenja. Moja tvrdoglavka se ne spušta u zdjelicu niti okreće leđima prema gore. Doktori su bili strpljivi, pokušali smo dobrih 5-6 puta okrenuti ručno bebu ali nije išlo. Dok se netko nije sjetio pozvati dr. Tog i Tog. Dolazi dr. po mojoj šaljivoj procjeni vitalan 100-godišnjak i okreće bebu iz prvog pokušaja! Jedan stisak, drugi stisak i moje sunce je ležalo na majčinim grudima. Ono o euforiji, navali emocija i ostalom neću pričati. Vjerojatno znate taj osjećaj. Ako Vam nije poznat, želim Vam da ga što prije upoznate.

Vaša Zvonki