Hernije najčešće nastaju u području trbuha.

/11 /11

Hernija (hernia, kila, "bruh") nastane kad se tkivo ili dio tijela pomaknu izvan tjelesne šupljine u kojemu normalno leže. Hernije najčešće nastaju u području trbuha, iako se mogu pojaviti bilo gdje na tijelu gdje je stijenka slabija i ne može izdržati pritisak koji nastaje u unutrašnjosti tijela (naprimjer kašalj, kihanje, napor pri tjelesnim aktivnostima i sl.).

Sadržaj hernije, obično vijuga tankog crijeva ili dio trbušnog masnog tkiva, probije slabe slojeve trbušne stijenke pa se, iako ne uvijek i ne kod svih vrsta kila, javlja opasnost od strangulacije.

Strangulacija je termin koji opisuje prekid krvne opskrbe nekog organa ili tkiva što, ako se na vrijeme ne prepozna i primjereno ne zbrine, može izazvati odumiranje tog tkiva i komplikacije poput infekcije, sepse, čak i smrti.

Kako nije moguće obraditi sve postojeće oblike hernije, osvrnut ćemo se na one najčešće i relativno lako prepoznatljive roditeljima i laicima. Ovaj prikaz svakako ne znači da ne postoje odstupanja od pravila.

Pupčana hernija (Hernia umbilicalis)

Pupčana kila je najčešća i ona ne zahtijeva uvijek kiruršku terapiju. Specijalista dječije kirurgije treba procijenti pupčanu herniju s obzirom na veličinu i dob djeteta te preporučiti kliničko praćenje uz kontrolni pregled (manje pupčane hernije, dijete u dobi do četiri godine) ili korektivni plastični zahvat prednje trbušne šupljine (veća pupčana hernija i dijete u dobi kad se već može isključiti mogućnost spontane regresije).

Pupčana hernija relativno je uobičajena nakon rođenja te čini približno 10 - 30 posto svih hernija u djece. Uočava se kao izbočenje pupka novorođenčeta, koje se može pojavljivati ili pojačavati dok dijete plače ili kašlje.

Nastaje kao posljedica nepotpunog zatvaranja otvora koji normalno postoji na trbušnom zidu prije rođenja djeteta. Rizični faktori su prijevremeni porod i niska porodna težina.

Pupčana hernija također može sadržavati vijugu tankoga crijeva, no komplikacije poput strangulacije javljaju se izuzetno rijetko (u manje od jedan posto slučajeva) jer je otvor pupčane hernije dovoljno širok da ne pravi takve probleme.

U slučaju da je dijete očito u bolovima, da počne povraćati ili hernijska vreća postane napeta, otečena i promijeni boju, obavezno treba potražiti pomoć liječnika.

PROČITAJTE JOŠ: Što je i zašto se radi CRP?

Pupčanim hernijama slična je i hernija u središnjoj liniji tijela (nadpupčana hernija, Hernia supraumbilicalis), koja se, prema procjeni kirurga, uglavnom rješava operativno.

Terapija pupčane hernije kod djece često uključuje samo niz periodičnih pregleda i praćenje jer se većina spontano zatvori do druge godine života. Hernije koje se povećavaju, ukliješte ili ne nestanu do četvrte ili pete godine, moraju se operirati.

Preponska hernija (Hernia inguinalis, "bruh")

Hernia inguinalis je medicinski termin za najčešći oblik hernije tog područja i podrazumijeva prodor crijevne vijuge ili drugih trbušnih organa (trbušna maramica, jajnik ili jajovod u djevojčica) u preponu.

Za razliku od odraslih, u djece se u pravilu radi o indirektnoj preponskoj herniji, pa je zbog te važne anatomske razlike preporučljivo da dječije hernije operira specijalist dječje kirurgije.

Preponska hernija u dječaka je 30 puta češća nego u djevojčica, i to zbog anatomsko-razvojnih razloga. Prepoznajemo ih po "kvržici" u području prepone (ingvinalnog kanala). Neke anatomske varijacije više su stručnog značaja (uraštena kila, Hernia acreta i dr.), ali ako ostanu neprepoznate, koji put mogu zavesti nedovoljno iskusnog liječnika.

Preponske hernije ne moraju se nužno manifestirati simptomima. Zna se dogoditi da herniju prvi prepozna liječnik tokom rutinskog pregleda. Za potvrdu hernije koja se vidi samo pri naporu služi jednostavan test - dijete se nakašlje u stojećem položaju, pri čemu se prikaže hernijska vreća.

Ako postoje, simptomi se očituju u obliku nelagode ili bolova u preponi, posebno pri naporu, kašljanju ili kihanju. Kod dječaka se može javiti i bol u mošnjama zbog izbijanja vijuge tankog crijeva u skrotum.

Preponska hernija česta je u prijevremeno rođene djece, u čak 30 posto slučajeva. Poznato je da je češća s desne strane tijela (60 posto), a obostrano se javlja u oko 15 posto ukupnog broja djece s preponskom hernijom.

Više od 50 posto slučajeva preponskih hernija u djece dijagnosticira se u prvoj godini života djeteta. Rješenje je uvijek kirurško. Operacija se uglavnom izvodi ubrzo nakon postavljene dijagnoze.

PROČITAJTE JOŠ: Kako djetetu pomoći pobijediti strah od doktora

Funikulokela (Funiculocele)

Poseban oblik preponske hernije, koji se može ultrazvučno potvrditi i izmjeriti, naziva se funikulokela. Tokom operacije, uz anatomske strukture nađe se manje opsežan ili opsežniji mjehur s tekućim sadržajem. Često je udružena s manjom preponskom hernijom.

Vodena hernija testisa (hidrokela)

Vodena hernija (Hydrocele testis) prepoznaje se po pojavi opsežnog tekućeg sadržaja. Lako se klinički i ultrazvučno dijagnosticira. Ako je prisutna i nakon druge godine života dječaka, obvezno se operativno rješava, a i prije ako je izražena i napeta (tenzijski oblik vodene kile).

U starije djece i muškaraca hidrokela može nastati zbog upale testisa ili epididimisa, odnosno ozljede skrotalne vreće. Postoje još femoralna i incizijska hernija ali one nisu česte kod djece, baš kao i hijatlana hernija u području dijafragme.

Kada je slučaj hitan

Ukliještena preponska hernija zahtijeva hitni smještaj u bolnicu i neodgodiv kirurški postupak vraćanja ukliještenog sadržaja. Razvojem kirurških tehnika ta se operacija u centrima često izvodi kao jednodnevna kirurgija.

Ne postoji jedinstveni stav struke je li tokom operacije preponske hernije potrebna i istodobna eksploracija, tj. operacija suprotne strane. Naši dječiji kirurzi ne podržavaju takvu operaciju koja se spominje u stručnoj literaturi.

Obaveza roditelja

Premda se u centrima prikladnim i osposobljenim za djecu hernije u dječijoj dobi rješavaju kvalitetno i s velikom sigurnošću, bez komplikacija, od roditelja se očekuje da zatraže stručnu pomoć na vrijeme. Svaka odgoda tačne dijagnoze u akutnom stanju može uzrokovati nepovratnu štetu po zdravlje djeteta, a u najtežim okolnostima ugroziti i njegov život.