/11 /11

Moja roditeljska filozofija

Najbolji način da se iskaže vlastita filozofija nisu riječi, nego postupci. Mi neprekidno stvaramo svoj život i sebe same. Taj proces prekida jedino smrt. A za odluke koje donosimo prvenstveno smo sami odgovorni.
- Eleanor Roosevelt

Rijetki o vlastitoj roditeljskoj filozofiji počinju razmišljati prije nego što postanu roditelji. A onda, kada djeca dođu i kada već padamo s nogu od umora i iscrpljenosti, naprosto se počinjemo ponašati onako kako su se naši roditelji ponašali prema nama. Slušamo kako nam iz usta izlaze riječi koje je izgovarala naša majka, a prije smo se bili zaklinjali da to nikada nećemo ponavljati. Ruka nam pobjegne da bi udarila, baš kao što je ocu znala bježati, a zakleli smo se da svoju djecu nikada nećemo tući. Onda u panici počinjemo čitati priručnike za roditelje i prijavljivati se na svaki tečaj o roditeljstvu na koji naiđemo.
S druge strane, postoji dosta takozvanih stručnjaka koji roditeljima nude mnogo suludih, neproduktivnih i štetnih tehnika. Ako prethodno nismo uobličili vlastitu roditeljsku filozofiju, kako ćemo znati odvojiti žito od kukolja? Nećemo moći dovesti u pitanje ono staro uvjerenje «tako se to uvijek radilo» ili odbaciti neistinite tvrdnje slične ovoj: „To su i meni radili pa mi danas ništa ne fali.“ No, ako imamo vlastitu filozofiju, tada možemo preispitati mnogo različitih roditeljskih tehnika, pa i one koje trenutno koristimo. Ako tehnika ne pristaje uz našu filozofiju, bez obzira na to tko je nudio i kakva je sve istraživanja podupiru, naprosto je otklonimo. Otkrila sam da su mi pri ocjenjivanju vlastitih roditeljskih tehnika, kao i onih koje su mi preporučivali drugi, najviše koristila ova tri načela:

1. Djeca su vrijedna truda naprosto zato što postoje. Uvjerena sam da se slažete s time jer sam sigurna da se za roditeljstvo niste odlučili iz koristoljublja.

2. Nikada neću prema svome djetetu postupati onako kako ne bih željela da se postupa prema meni. Ako ne bih željela doživjeti ništa slično, onda nemam nikakvo pravo to isto činiti djetetu.

3. Prihvaćam ono što se pokaže djelotvornim, a da pritom moje i djetetovo dostojanstvo nije ni u najmanjoj mjeri narušeno. Djelotvornost neke tehnike ne dokazuje nužno da se radi o dobroj tehnici. Tehnika je dobra tek ako nimalo ne narušava dostojanstvo djeteta i roditelja.

Djeca su vrijedna truda!

Vrijedna su zato što su djeca, i samo zato. Njihovo dostojanstvo i njihova vrijednost leže u činjenici njihova postojanja. Djeca ne moraju dokazivati da su vrijedna kao ljudska bića; ne moraju se dokazivati pred nama i zasigurno ne moraju zavrijediti našu ljubav. Ljubav prema djeci ne smije biti ni sa čim uvjetovana, premda nam se jedna stvar može sviđati više od druge. Ne moraju nam se sviđati njihove frizure, naušnice u nosu ili čudne cipele. Naša ljubav mora biti nešto na što djeca uvijek mogu računati, nešto za što znaju da im nikada nećemo uskratiti, čak i kada upadnu u nevolje koje nerado rješavamo. Lako je biti uz njih dok nam leže u naručju i upućuju prvi smiješak, ali teško je biti uz njih kada im počnu rasti zubići, kada ih muče grčevi i plaču po cijele noći. Lako je biti uz njih dok uče voziti bicikl, ali nije lako kada oštete obiteljski automobil. Lako je biti uz njih dok glume u školskom igrokazu, ali baš i nije kada nas nazovu iz policijske postaje.

Vjerovanje da su djeca vrijedna truda također podrazumijeva to da su i djeca naših susjeda vrijedna truda. Mi odrasli moramo biti spremni podnijeti sve potrebne žrtve da bi svakome djetetu u svojoj zajednici osigurali sve što mu je potrebno: medicinsku skrb, hranu, odjeću, krov nad glavom, prilike za istraživanje, razvoj i život u sigurnom i udobnom okruženju. To je prevelika zadaća za samo jednu osobu, ali nju je moguće ostvariti ako cijelo društvu vjeruje u to da su djeca vrijedna truda, vremena, energije i novca. No nije dovoljno samo verbalno izraziti svoje slaganje s tom tvrdnjom nego moramo i djelovati u skladu s tim riječima. Ako tvrdimo da smo posvećeni dobrobiti svoje djece, onda kao članovi društva moramo ponovno razmisliti o tome kako društvo u kojem živimo raspoređuje novac.

Libanonski građanin, napaćen neprekidnim sukobima u svojoj zemlji, izjavio je dopisniku New York Timesa: «Ovdje će mir nastupiti tek kada svoju djecu počnemo voljeti jače nego što mrzimo svoje neprijatelje.» Ako namjeravamo tvrditi da su djeca vrijedna truda, tada moramo biti voljni tome posvetiti svoje vrijeme, svoju energiju, svoje resurse i svoj novac, a ne da sve ostane na praznim riječima. A to se odnosi i na način podizanja i odgoja djece.

Nikada neću prema svome djetetu postupati onako kako ne bih željela da se postupa prema meni

Etičku postavku prema kojoj s drugima ne bismo trebali postupati onako kako ne bismo željeli da drugi postupaju s nama, možemo pronaći u svim velikim svjetskim religijama.
Ovo običavamo zvati „zlatnim pravilom“ i ono nam izvrsno služi kada su u pitanju odnosi s djecom. Ako nismo sigurni postupamo li prema djeci kako treba, onda to znači da se moramo sabrati i zapitati se bismo li na isti način postupali prema sebi – ne je li netko nekada na isti način postupao s nama, nego bismo li željeli da se tako postupa prema nama. Ako je odgovor niječan, onda se moramo ozbiljno zapitati kako nam je uopće palo na pamet da tako postupamo prema vlastitoj djeci.
Ako ne želim da me netko pljusne po licu, zašto bih pljusnula svoga sina? Ako ne bih željela da svaki put kada nešto pogriješim na mene viču, zašto bih urlala na svoju kćerku zato što je slučajno ispustila kolač koji sam ispekla? Ako ne bih željela da me ismijavaju dok se učim rolati u četrdeset i drugoj godini, ne znam zašto bih kinjila svoju kćerku zato što ne može prijeći iz prve u drugu brzinu, premda sam joj deset puta pokazala kako se to jednostavno radi? Ako ne bih željela da se moje vrtlarske vještine uspoređuju s istim vještinama mojih susjeda, zašto bih matematičke sposobnosti svoga sina uspoređivala s onima njegove starije sestre?
Ova spoznaja da se prema djeci ne bismo smjeli odnositi onako kako ne bismo željeli da se drugi odnose prema nama, ne odnosi se samo na budućnost. Ako danas budemo pokušali kontrolirati svoju djecu i prisiliti ih da čine što mi hoćemo, dospjet ćemo u nevolju kada ostarimo. Jer mlađa generacija je naučila (a mi smo za to u potpunosti zaslužni) da treba kontrolirati slabije od sebe. Garantiram vam, kada ostarite, vi ćete biti onaj slabiji. Djetetu od sedam godina ne bih željela činiti nešto što ne želim da se meni čini u sedamdesetoj. Teško je zamisliti da me odraslo dijete nagrađuje naljepnicama za uspješno ustajanje iz kreveta, oblačenje i pravodobno doručkovanje, i to kada mi budu sedamdeset i dvije godine. «Hajde, mama. Zapamti, ako ustaneš na prvi poziv, odjeneš se i pojaviš na doručku navrijeme, dobivaš pet zvjezdica. Te zvjezdice možeš zalijepiti na tablicu koju smo ti objesili iznad kreveta u spavaćoj sobi. Ako do petka skupiš 25 zvjezdica, možeš ih zamijeniti za jedan odlazak na tombolu.» Još je teže zamisliti da me netko udari zato što sam rekla svoje mišljenje – drugim riječima, zato što sam reagirala – u dobi od sedamdeset godina. Možda bi me i uspjeli smiriti, ali nije riječ samo o tome da netko ne poštuje moje želje nego i da nanosi ozbiljnu štetu mome dostojanstvu i osjećaju vlastite vrijednosti.
Nije dovoljno naprosto pitati se bismo li željeli biti u koži svoje djece, već moramo otići korak dalje i razmisliti o posljedicama svojih postupaka.


Prihvaćam ono što se pokazalo djelotvornim, a da to pritom nije ugrozilo moje ili djetetovo dostojanstvo

Ako neki od vaših roditeljskih alata djeluje, ili se bar čini da je tako, to još ne znači da je ispravan. Neželjena posljedica primjene metoda koje kontroliraju djecu jest visoka cijena «dobroga ponašanja» koje se na taj način uspijeva istjerati – na štetu ne samo dječjega dostojanstva i samopoštovanja nego i roditeljskog.
Ako želimo podići djecu koja imaju jaku unutarnju disciplinu, dakle djecu koja ne nastoje samo ugoditi drugima ili izbjeći kaznu nego takvu koja se prema drugima ponašaju odgovorno i suosjećajno prvenstveno zato što je to ispravno, onda se moramo odreći nekih starih i iskušanih roditeljskih alata i prihvatiti neke suvremenije zamjene.

(...)

Tjelesno kažnjavanje je očiti oblik zlostavljanja. Ne tako očiti i često previđeni oblici zlostavljanja su emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje. Kada se djecu neprekidno kritizira i ponižava, ona uistinu počinju vjerovati da su nesposobna ili naprosto loša. („Zar baš ništa ne možeš učiniti kako treba?“ „Ti si hodajuća nesreća. Da se barem nikada nisi rodio.“ „Zašto se ne bi ugledala na brata?“)
Preostalu djecu roditelji često zanemaruju. Ona možda imaju sve stvari koje im srce poželi, ali im nedostaje brižnost, dodir i tople riječi ohrabrenja – dobivaju samo hladnoću. Duboki osjećaji gubitka i tuge nisu izazvani masnicama i slomljenim kostima, nego slomljenim srcem, a beznadnost i očaj koji osjećaju pogađa kasnije njihove brakove, sposobnost uspostavljanja bliskih odnosa s članovima obitelji i suradnicima na poslu.
Dalekosežne posljedice takvoga zlostavljanja moraju nas natjerati da na trenutak zastanemo i razmislimo o alatima koje koristimo i to ne samo o onima koji služe isključivo za kažnjavanje. Dolazimo do zaključka da neke metode koje su navodno bolje od kažnjavanja zapravo samo predstavljaju drugu stranu istoga novčića. Recimo, ako dijete hvalimo i ne ponižavamo; ako ga nagrađujemo za dobre stvari i ne tučemo ako pogriješi ili napravi štetu; ako mu ne prijetimo, nego ponudimo izlet u park ako prestane tući brata, moramo se zapitati pokušavamo li time zapravo još uvijek kontrolirati svoju djecu i natjerati ih da odluče onako kako mi želimo, samo na ljepši način. Kakve posljedice ostavlja na našu djecu, obitelj i na društvo činjenica da djecu odgajamo da budu dobra i da nam udovolje, to jest da pomažu drugima samo ako od toga imaju neke koristi?
Čuvaju li ovakve metode djetetovo dostojanstvo, ali i naše vlastito? Čini se da je to banalno pitanje, ali ono može znatno promijeniti način odgajanja sljedeće generacije. Vjerujem da prvi put u ljudskoj povijesti imamo sredstva koja su nužna za razbijanje začaranoga kruga disfunkcionalnosti, zlostavljanja i zanemarivanja. Sada postoji individualna i kolektivna svijest o pogubnim posljedicama tjelesnog i emocionalnog zlostavljanja kada su u pitanju djeca, obitelj i društvo. Počinjemo uviđati i štetu koju uzrokuju učestala podmićivanja i nagrađivanja.
Nisam naivna pa ne mislim da je te nužne promjene lako provesti. Postoji tu jaka opozicija sastavljena od ljudi koji vjeruju da djeca nisu ništa drugo do objekti posjedovanja i kontrole. Neki od njih spremni su na ogorčenu borbu u dokazivanju svojega prava na zlostavljanje vlastite djece, tjelesno i emocionalno, a katkad i seksualno.
No postoji i još jedna jaka opozicija onih ljudi koji vjeruju da u svrhu izgradnje karaktera djecu treba privlačiti nagradama i na taj ih način poticati da postanu odgovorna, pouzdana, velikodušna, iskrena i suosjećajna. Oni više vole indoktrinirati nego da svoju djecu nauče kritičkom mišljenju i prosuđivanju; više vole poticati konformizam nego da djecu potiču da ostvare sve svoje potencijale; i traže slijepu poslušnost umjesto da svoju djecu uče da postupaju u skladu s vlastitim integritetom i razviju smisao za društvenu pravdu.
Svjesna sam također da se i mnogi od nas koji zagovaramo promjene moraju suočiti s vlastitim unutarnjim demonima jer u sebi još uvijek nosimo mentalni sklop i destruktivne metode koje se prenose iz generacije u generaciju. Prvi korak u odbacivanju toga naslijeđa sastoji se u tome da usvojimo tri temeljne filozofske postavke o kojima sam govorila. U sljedećem se koraku moramo zapitati: „Koji su moji roditeljski ciljevi: pozitivno utjecati na dijete i pomoći mu da se izgradi ili ga kontrolirati i programirati da bi odlučivalo kako meni odgovara?“

Djeca su najdragocjeniji članovi društva; ona su iznimno budna, osjetljiva i svjesna svojega okruženja; također su iznimno ranjiva kada ih odrasli zlostavljaju, zanemaruju i odbijaju im pružiti istinsko poštovanje i naklonost koju ona bezuvjetno zaslužuju.
- David Suzuki i Peter Knudtson, Mudrost predaka

Učinjeno je što je učinjeno; sada znaš više, pa postupaj bolje.
- Maya Angelou


Kreativna snaga leži u utjecaju, a ne u prisili

Čovjek koji promijeni mišljenje protiv vlastite volje, zapravo nikada nije promijenio mišljenje.
- njemačka poslovica

U prvoj godini nastavničkoga rada u učionicu sam ušla naoružana svim onim disciplinskim metodama kojima su nas poučavali na fakultetu. Iza sebe sam ostavila godinu dana provedenih u samostanskoj tišini i sva ona pitanja o kontroli i manipulaciji kojima sam se bavila u tom vremenu, a koja su me navela da zaključim da je moja temeljna odgovornost naučiti svoje učenike da misle. No jedan me petogodišnjak naučio nečemu potpuno drugačijem. Naime, on nikako nije htio sjediti. Iskušala sam na njemu sve meni poznate disciplinske metode: „Jeffe, molim te sjedni... Pogledaj kako Susan lijepo i mirno sjedi...Dobit ćeš pet zvjezdica ako sjedneš...Dolazi ravnatelj, molim te sjedni!... SJEDNI!“ Ništa nije upalilo, pa čak ni izravan pristup. Pogledao me u oči i rekao: „Natjeraj me ako možeš!“ Došla sam do njega i nasilu ga posjela, a on se istoga trena uspravio. Onda sam učinila nešto što mi je danas nezamislivo; zapravo, grozim se što sam mogla tako nešto učiniti: zgrabila sam ga i sjela zajedno s njim. On se samo nasmijao: „Kada ti ustaneš, i ja ću ustati!“ Od njega sam naučila da je zapravo nemoguće kontrolirati djecu i natjerati ih na bilo što. Sve moje disciplinske metode nisu mogle natjerati dječaka da napravi nešto što je odlučio ne učiniti. Osjećala sam se glupo, a nisam ništa ni postigla jer je Jeff još uvijek stajao, a da ne govorim koliko je malo dostojanstva ostalo i njemu i meni.
Pomogao mi je da na vlastitoj koži naučim kako uistinu jaki učitelji i roditelji ne pokušavaju kontrolirati djecu podmićivanjem, prijetnjama, kaznama ili nagradama – sve je to dvosjekli mač. Oni, zapravo, uopće ne pokušavaju kontrolirati. Taktike kontrole primoravaju ili sprječavaju djecu da nešto učine i tjeraju ih da se ponašaju onako kako to roditelji žele.
Takva kontrola često rezultira time da djeca postanu podložna, pokorna, previše popustljiva i uslužna ili pak da odu u drugu krajnost i pretvaraju se u buntovnike koji se protive svakome obliku autoriteta.
Premda sam bila krajnje iscrpljena, te sam se večeri vratila kući s namjerom temeljitoga preispitivanja svoje učiteljske uloge, svojih tehnika poučavanja i, naravno, svojih ciljeva. Nije se to dogodilo preko noći, ali činilo mi se da sam u učionici uspjela polučiti značajan uspjeh držeći se vlastitih načela prema kojima su djeca sama po sebi vrijedna toga da ih tretiramo s dostojanstvom i da postupamo prema njima onako kako bismo postupali prema sebi samima. Mogla sam, i htjela, koristiti samo one tehnike koje ne bi dirale kako moje tako ni njihovo dostojanstvo. Morala sam biti svjesna posljedica vlastitih postupaka kada je u pitanju dijete kojemu se obraćam i razred u cjelini.
Nekoliko godina nakon katastrofalnoga iskustva s Jeffom, dok sam radila sa skupinom problematičnih adolescenata u sveučilišnoj eksperimentalnoj školi, morala sam se suočiti sa svojim fakultetskim savjetnikom koji je vodio kolegij iz upravljanja ponašanjem. Njegovi su studenti promatrali moju nastavu i uznemirilo ih je to što na zidu nemam obješene nikakve grafikone, što ne koristim sustav nagrađivanja, što ne dijelim naljepnice, a ni zvjezdice. Da stvar bude gora, nisam se razbacivala pohvalama, ali nisam ni prijetila ili oduzimala privilegije. Upitala sam savjetnika je li stekao dojam da su moji učenici marljivi i da rade ono što od njih tražim. „Da“, odgovorio je, „marljivi su.“ „Rješavaju li probleme?“ „Da.“ „Jesu li suradnički raspoloženi?“ „Jesu.“ „Mogu li zajednički riješiti konflikte?“ „Mogu.“ „Jesu li agresivni ili indiferentni?“ „Nisu.“ „Onda?“ Obrana je pobijedila. Naprosto smo pokušavali međusobno komunicirati, surađivati i učionicu pretvoriti u brižnu i prijateljsku zajednicu.
To se nije dogodilo preko noći. Mnogi su od tih učenika došli iz razreda koji su radili prema programima teško opterećenima tehnikama modifikacije ponašanja. Skupljali su nagradne bodove od jutra do mraka. Jedan nagradni bod za ustajanje iz kreveta, dva nagradna boda zato što su ustali s osmijehom na licu, i treći zato što su se odjenuli – dakle, sve što su mogli skupiti prije doručka. Nije stoga čudilo što su, kada su tek počinjali raditi sa mnom, neprestano postavljali isto pitanje: «Što ćete mi dati ako obavim zadatak?» Moj se odgovor značajno razlikovao od odgovorâ na koje su bili navikli: «Dobivaš to da si obavio zadatak, eto što dobivaš.» Trebalo mi je nešto vremena da ih uvjerim kako vjerujem u njih, i u to da su sposobni obavljati zadaće koje se od njih traže, te da mogu rješavati svoje vlastite probleme. Da, njihov se napredak pratio i bilježio, no oni su to činili samostalno. Počeli su od tri pitanja:

1. Gdje sam sada?
2. Kamo idem?
3. Što moram učiniti da bi do tamo došao/la?

Na ta su pitanja odgovarali s obzirom na tri područja razvoja: akademske vještine, radne vještine i osjećajne vještine. Na kraju ih nisu čekale nikakve zvjezdice, već samo zadovoljstvo zbog dobro obavljena posla i prilike za učenje novih vještina. A djeca nisu ni najmanje sumnjala u vlastitu sposobnost usvajanja novih vještina.
Kada bi moj cilj bio kontrolirati učenike i navoditi ih da odlučuju kako meni odgovara, tada bi rezultati bili sasvim drugačiji. A i međuljudski odnosi u razredu ne bi bili isti.

Nagrada za dobro obavljen posao je dobro obavljen posao.
- Ralph Waldo Emerson


Utjecaj i davanje snage umjesto kontrole i dominacije
Istinska poslušnost je stvar ljubavi i dobrovoljnoga pristanka, a ne straha i prisile.
- Dorothy Day, mirovna aktivistica

Želimo li utjecati na svoju djecu i pridonijeti njihovu izgrađivanju umjesto da ih kontroliramo i prisiljavamo da udovoljavaju našim željama? Ljudi bi uglavnom odgovorili da žele utjecati i izgrađivati. No naše se tehnike i postupci često kose s takvim odgovorima i nedvosmisleno pokazuju da smo ipak skloniji kontrolirati djecu i tjerati ih da se priklone našim željama. Možda baš ne koristimo sirovu silu, ali recimo da dijete uvijek kada se sukobi s bratom, pošaljemo u kut. Možemo pretpostaviti da nas uvijek sluša i stane u kut ili da prkosno odbija stajati u kutu tjerajući nas tako da pribjegnemo drugim kaznenim mjerama. U oba se slučaja ipak dogodilo samo to da dijete nije naučilo odgovorno prihvatiti svoju ljutnju, i da mu nikada zapravo nećete dopustiti da ostane nasamo s bratom.

Utjecaj

Prava jedinstvenost svake osobe ne leži u njezinoj individualnosti, nego u njezinoj osobnosti jer osobnost ne može postojati bez zajedništva s drugima.
- Pierre Teilhard de Chardin

Jedan od istinski velikih edukatora našega vremena, psiholog Haim Ginott, ovako je komentirao snažan utjecaj odraslih na djecu:

„Moj osobni pristup je ono što stvara atmosferu. Moje trenutno raspoloženje određuje kakvo će danas biti vrijeme…Posjedujem neizmjernu moć da dječji život učinim izvorom jada ili izvorom radosti. Mogu se pretvoriti u sredstvo mučenja ili u sredstvo inspiracije. Mogu ponižavati i nasmijavati, povređivati ili iscjeljivati. U svim tim situacijama, na meni leži odgovornost odlučivanja o tome hoće li kriza eskalirati ili se stišati, hoće li dijete biti 'humanizirano' ili 'dehumanizirano'.“

Ako vjerujemo da je naš cilj utjecati na djecu i davati im snagu, tada se i moramo ponašati u skladu s tim uvjerenjem. Prvi dio toga cilja – utjecaj – najlakše je postići jer na dijete utječemo trudili se ili ne. Međutim, pravo pitanje glasi ovako: «Hoće li naš utjecaj biti pozitivan, produktivan i odgovoran, ili pak negativan, neproduktivan i neodgovoran?“
Ako ste navikli pušiti jednu kutiju cigareta dnevno, dijete zbog toga neće nužno postati pušač, ali takvim svojim postupcima i ponašanjem svakako utječete na njega; ako još k tome pušite u njegovoj blizini, onda mu ugrožavate i zdravlje. Ako vikende provodite izvan kuće u različitim aktivnostima umjesto da zajedno sjedite ispred televizora, mala je vjerojatnost da će se djeca pretvoriti u «kauč-krumpir» kada odrastu. Vjerojatnost uvijek postoji, da se razumijemo, ali nije toliko velika. Ako vi dobro brinete o sebi, time učite djecu da se i ona brinu o sebi jednako dobro.
Ako se pogrdno izražavate o osobama zbog njihove rase, religije, spola ili tjelesnih i mentalnih sposobnosti, tada svoju djecu učite netoleranciji, fanatizmu i mržnji. Ako se pak u vašim riječima i djelima odražava tolerancija, prihvaćanje i ljubaznost, tada će i djeca usvojiti takve stavove.
Ako dijete svjedoči tome da ste spremni boriti se za svoja uvjerenja i glasno se suprotstaviti nepravdi, tada će lakše te pouke primijeniti u svakodnevnom iskustvu, mnogo bolje nego da ste ih naprosto obavijestili da nikada ne smiju lagati i još sve to popratili prijetnjom: «Inače…»
Svaka riječ koju izgovorimo utječe na to kako se odnosimo prema djeci. «Grozna druga godina» može se pretvoriti u «genijalnu drugu godinu» ako joj se to dopusti. Naše riječi značajno utječu na to kakvo će mišljenje djeca stvoriti o sebi. «Ti si zločesti dječak» stvara sasvim drugačiju sliku od «Ti možeš popraviti svaku svoju pogrešku, znam da možeš».
Ništa nam ne garantira da ćemo stvaranjem toploga i brižnoga doma postići to da naša djeca poslije postanu topli, brižni i suosjećajni ljudi; međutim, pravo će okružje svakako tome pridonijeti. Odrastanje u neprijateljskom, hladnom i kaznama sklonom kućanstvu ne mora ukloniti vjerojatnost da će dijete postati brižna i odgovorna osoba; međutim, takvo okružje značajno smanjuje vjerojatnost takvoga ishoda.
Mi neprestano utječemo na druge ljude i podložni smo utjecaju ljudi koji nas okružuju. Ako počnem držati predavanje, a cjelokupna publika ustane i krene prema izlazu, to će definitivno utjecati na moje ponašanje. No uočite da ga ipak ne bi moglo Bez obzira na utjecaj, onaj na koga se utječe uvijek može izabrati kako će reagirati. Kontrolom se pokušava ukloniti mogućnost izbora. Ja na vas pokušavam utjecati, ali bez kontrole – informacijama predstavljenima u ovoj knjizi. Što ćete vi učiniti s tim informacijama, ovisi o vama. Kad bi barem naša djeca dobila sličnu slobodu.

Ljubav je sposobnost i spremnost da onima za koje se brinemo dopustimo donositi vlastite odluke, takve koje nemaju veze sa željom da nam ugode.
- Wayne Dyer

Moć je poput plamena svijeće. Mi, roditelji, svojom iskrom možemo zapaliti plamen u životu svakoga djeteta koje sretnemo, plamen koji se nikada ne gasi. Ljepota pozitivnog utjecaja na drugo ljudsko biće jest u tome što on nikada ne gubi svoju snagu. Zapravo, probuđeni plamen neprestano jača. Zato će nas u starosti, kada vatra u nama počinje neizbježno jenjavati, voditi svjetlo novih generacija. (Nadajmo se da će njihova svjetlost biti jača od naše, s obzirom na probleme koje im ostavljamo u naslijeđe.)
Svojoj djeci snagu dajemo tako što im prvo osiguravamo zaštitu, sigurnost i brižno okružje. To postižemo tako što im nudimo bezuvjetnu ljubav, nježan dodir i brižnost, skrbeći ujedno o njihovoj tjelesnoj, emocionalnoj i duhovnoj dobrobiti. U takvome okružju dijete može početi odlučivati i griješiti, prihvaćati odgovornosti i aktivno se uključiti u obiteljski život. Približavajući im kritičko mišljenje, učimo ih da uvijek budu svjesna posljedica svojih postupaka i pokazujemo im kako da prihvate odgovornost za svoje uspjehe i propuste – sve im to daje snage da postanu odgovorni, vedri, nadahnjujući i suosjećajni pojedinci. Takve osobe mogu činiti najbolje za svoje dobro, mogu se boriti za sebe i svoja prava, uvažavajući pritom prava i legitimne potrebe ostalih ljudi.

Život za mene nije kratak plam svijeće. On je poput baklje, koju poput štafete primam u ruku i nosim samo kratko vrijeme. I želim da ta baklja gori najvećom mogućom snagom prije nego što je predam u ruke budućih generacija.
- George Bernard Shaw

Izuzetno je teško, ako ne i nemoguće, prenijeti svjetlost i snagu našoj djeci, ako i mi sami raspolažemo tek slabašnim plamenom. Ako djeci želimo prenijeti poruku da su vrijedna truda, prvo moramo vjerovati da smo i Nikome nećete moći pomoći ako sami ne budete mogli disati.“ Putnici su se nasmijali, ali poanta je efektno izražena, naime, ako se ne možemo brinuti sami za sebe, tada nećemo biti sposobni pobrinuti se za druge. Kada smo sebi sposobni stvoriti brižno i sigurno okružje ispunjeno ljubavlju te tako pripremiti tlo za vlastiti rast i razvoj, tada nam to daje snage da isto pružimo i vlastitoj djeci.

Barbara Coloroso, "iz knjige Disciplina sa srcem!", Ostvarenje