/11 /11

Kad je muškarcima doista stalo do djece, oni djecu odgajaju, odnose se prema njima i podižu ih kompetentno, ali drukčije od žena. Ni lošije ni bolje - drukčije.

Cilj mi je ovim tekstom pokazati kako, na koji način očevi sudjeluju u odgoju u razvoju djece. Iako je nesumnjivo da je majka djeteta roditelj s kojim mala beba prvo uspostavlja odnos privrženosti, brojni su eksperimenti pokazali da to nije vezano uz činjenicu da djeca o majkama ovise najviše zbog prehrane. Harlowljev eksperiment u kojem je ispitivao da li razvoj privrženosti ima veze s hranjenjem pokazao je jasno da te dvije stvari nisu povezane. Naime, on je u kavez s malim majmunčićima stavio dvije „umjetne" majke. Jedna je bila od žice, s umjetno napravljenom dojkom kroz koju je majmunčić mogao piti mlijeko. Druga je majka bila napravljena tako da je bila obučena u krzno i nije imala na sebi nikakav izvor hrane. Ono što je Harlow primijetio je da su majmunčići više vremena provodili uz „krznenu majke" nego uz „majku" sa koje su se hranili.

Ovo je istraživanje pokazalo da glavni faktor privrženosti nije sposobnost prehranjivanja, nego da je važniji faktor dodir roditelja i djeteta. A taj roditelj može biti i otac i majka.

Podrobne studije o očinskoj brizi otkrivaju mnogo toga. Michael Lamb, pionir razvojne psihologije, proučavao je biološke odgovore muškaraca na videozapise uplakane djece koja su očito u nevolji i uspoređivao ih s reakcijama žena. Otkrio je da su reakcije živčanog i cirkulacijskog sustava (ubrzano bilo i disanje, opća aktivacija osjetila) kod muškaraca i žena, kao i reakcija opuštanja na utješeno dijete, posve jednaki. Parke i Sawin otkrili su da očevi hrane svoju djecu isto toliko učinkovito i uspješno kao i njihove supruge, prilagođavajući se pojedinim raspoloženjima i osjetljivostima, znajući kad da stanu, umire i podrignu dijete. To se događalo bez obzira na to jesu li očevi imali prethodnih iskustava s drugom djecom.

Unatoč čestoj predrasudi, očevi nisu „hendikepirani" za brigu o djeci. Ono što je činjenica je da to ne rade na način na koji o djeci brinu majke. No upravo različitost pristupa je ono što omogućuje djeci dobar i kvalitetan razvoj i odrastanje.

Postoji uzrečica koja kaže da majke postoje da brinu, a očevi da se igraju - i u toj rečenici ima puno istine. Brojna istraživanja univerzalno su pokazala da majke obično podižu djecu na miran, tih način koji se ponavlja i ustanovljava predvidiv ritam. Očevi, nasuprot tome, više vole aktivirati svoju djecu, postupajući s njima drukčije kad god ih podižu. Igraju se s djecom ili ih drukčije stimuliraju prije nego što ih prigrle. Ova se osobina s vremenom proširuje tako da uključi zaigraniju i inovativniju interakciju od one koju majka obično koristi pri svakodnevnoj brizi za dijete

Već od prvog dana očevi se trude ugoditi djetetu podražajima koji mu odgovaraju - tako  primjećujemo mlade očeve kako čak i u rađaonicama sa svojom novorođenčadi razgovaraju tonom višim od svog normalnoga glasa - kada su pitani zašto to čine, izjavljuju da im se čini da djetetu tako više „paše" . Očevi intuitivno znaju da novorođenčad bolje reagira na visoki nego na niski ton verbalne stimulacije - i bez završenog medicinskog fakulteta. Čini se da muškarci posjeduju mnoge njegovateljske instinkte i predispozicije koje tek počinjemo shvaćati.

Iako i majke i očevi potiču svoju djecu da budu kreativna i okrenuta istraživanjima, neka su ispitivanja pokazala da roditelji suprotnog spola imaju drugačiji pristup. Majke rjeđe od očeva dozvoljavaju situaciju frustracije u koju dijete uđe kada nije sposobno riješiti neki problem. Majke su te koje se često „nude" da preuzmu dio problema ili cijeli problem, dok očevi potiču djete da tu frustraciju iskoriste za pristupanje problemu na nov, kreativan način.