Anoniman
|
Nema mržnje, naš odnos je o.k. Trudim se objasniti, crtati, dati sve od sebe, ali riječi mi odlaze u prazno. On će u teoriji učiniti sve, ali u praksi ništa. Spreman je nevidjeti ga mjesecima, danima ne pitati za njega, ako i pita pita kako je i to je sve. Detalji ga ne zanimaju. I uvijek nađe neki nerealan razlog zbog kojeg ne može doći vidjeti dijete, ili je posao ili su financije ili je neizvedivo... I onda poludim, kako nešto može biti neizvedivo napraviti za vlastito dijete? Dijete koje je on želio više od svega? Kako može disati, živjeti i uopće mirno spavati? Alimentaciju plaća redovito, s tih 1000kn mjesečno valjda misli da ispuni sve svoje očinske dužnosti. Srce mi puca kad vidim koliko mom djetetu nedostaje muška uloga u njegovom malenom životu, koliko se veže uz svaku mušku osobu koja mu pokloni i najmanje pažnje... Ono je prioritet cijele priče, na žalost ne postoji zakon koji prisiljava očeve da redovito viđaju svoju djecu. Otac u cjelini nije loša osoab, ali je nezrel i sebičan jako...
|