james22366
|
Ne mogu reći da sam tip koji vjeruje u sreću. Zapravo, cijeli život sam više onaj koji računa, planira, procijenjuje vjerojatnosti. Radio sam deset godina kao projektni menadžer u jednoj zagrebačkoj firmi, gdje sam svaki dan vagao rizike, gledao rokove i smirivao klijente koji su paničarili zbog najmanjeg odstupanja od dogovorenog. Kad je subota navečer, ja nisam tip koji odlazi na kavu s ekipom u klubove po centru, nego onaj koji ostane doma, skuha čaj, i eventualno pogleda neku seriju do jedanaest, jer u nedjelju ujutro volim otići na trčanje prije nego grad počne zujati od gužve. Moj život je bio predvidljiv, možda čak i dosadan nekome tko traži uzbuđenje, ali meni je tako odgovaralo. Sve dok se nije dogodila ona subota.
Bila je kiša vani. Ne ona fina proljetna koja miriše na zemlju, nego ona studena, prožimajuća, dosadna kiša koja te natjera da preispitaš sve svoje životne odluke. Sjedio sam u dnevnom boravku, ispred mene laptop na stoliću za kavu, a na ekranu jedan prozor za drugim – mailovi, članci, vijesti. I sve to dosadno ko proljev. Osjećao sam onu vrstu tame koja nije depresija, nego jednostavno... ispraznost. Kao da si u liftu koji se nikako ne želi pomaknuti s kata. Trebalo mi je nešto, bilo što, samo da prekinem monotoniju. Sjećam se da sam u jednom trenutku bezveze upisao u pretraživač nešto što sam čuo od mlađeg kolege s posla – spomenuo je onaj dan na kavi da zna par ljudi koji se povremeno znaju opustiti uz neke online stvari. Nisam ni razmišljao, samo sam tipkao. I tako sam završio na mjestu koje se zove vavada. Zvuči kao izmišljeno ime za planet u sci-fiju, zar ne?
U početku sam samo gledao. Kliknuo sam, otvorilo se sučelje, sve te boje, animacije, brojke koje lete gore-dolje. Moj prvi instinkt bio je onaj profesionalni – gdje je tajna, gdje je kvaka, što oni dobivaju od mene? Ali nisam trebao ništa uplaćivati da vidim kako to funkcionira, pa sam se ipak zadržao dulje nego što sam planirao. Negdje unutra, u tom šuškanju virtualnih kovanica i svjetlucanju slotova, bilo je nečeg gotovo meditativnog. Ne razmišljaš o rokovima, ne razmišljaš o tome zašto ti susjed parkira na mjesto koje je de facto tvoje, ne razmišljaš o tome hoćeš li sutra morati ostati duže na poslu. Samo si tu – i ekran. I tako sam odlučio uplatiti mali iznos, ono što bih inače potrošio na dvije kave i kroasan.
Sjeo sam udobnije na kauč, popio gutljaj čaja koji se već bio ohladio, i pustio se u igru. Nije bilo nikakve životne drame u tom činu, nije bilo očajničke potrebe da nešto natjeram na silu. Više je to bila ona dječja znatiželja – onaj osjećaj kad kao mali prvi put pronađeš tatin stari ručni sat koji još uvijek otkucava. Prvih desetak minuta nisam ništa dobio. Znaš onaj osjećaj kad se vrti, vrti, i na kraju izbaci neku smiješnu kombinaciju koja te natjera da se nasmiješ jer je toliko loša da je gotovo impresivna? E, to je bilo to. I onda, odjednom, nešto se promijenilo. Brojke na ekranu nisu postale ogromne, ali jesu postale... žive. Osjetio sam mali trzaj u stomaku, onaj kojeg inače osjetim samo kad auto malo prokliza na mokrom kolniku. Pala je kombinacija, ne velika, ali dovoljna da vrati uloženo i još doda malo. Osjetio sam kako mi se usta lagano rastežu u osmijeh.
Nastavio sam dalje, ne zato što sam bio pohlepan, nego zato što je to bilo zabavno. Zvuči smiješno, zar ne? Odrasli čovjek od skoro četrdeset godina, s faksom i hipotekom, sjedi sam u sobi i kaže da je zabavno vrtjeti virtualne voćkice. Ali bilo je istinito. U sljedećih sat vremena, dogodilo se nešto što jednostavno ne mogu objasniti logikom. Svaki put kad sam mislio da je to to, kad sam se spremao stati jer "nema šanse da opet bude dobro", ekran bi mi poslao mali znak – treptaj, zvuk, skok. Nisu to bile ogromne svote, ali njihova učestalost bila je gotovo komična. U jednom trenutku sam se nasmijao naglas, sam u sobi. Moj pas, stari zlatni retriver po imenu Argo, digao je glavu i pogledao me onako "jesi ti normalan?" – i to me još više nasmijalo.
Odjednom sam shvatio da već satima ne razmišljam o poslu. Ne razmišljam o tome što mi šef gleda u mailove, ne razmišljam o tome zašto mi je ljubavni život u krizi otkad pamtim, ne razmišljam ni o onom mjestu na kičmi koje me boli kad predugo sjedim. Samo sam postojao u tom trenutku. Bilo je gotovo terapeutski. I tada sam odlučio podići ulog – ali ne onako ludo, nego onako pametno, svojim projektantskim mozgom. Isplanirao sam koliko ću potrošiti maksimalno i rekao sebi: "Ako potrošiš taj iznos, staješ." I naravno, nisam potrošio.
Ne sjećam se točno trenutka kad je došla ona veća dobit. Sjećam se samo da sam se zabuljio u ekran, prvo zbunjen, pa onda pomalo sumnjičav. Brojka na računu bila je veća nego što sam ikad očekivao da će biti. I nije bila ogromna, nećete čitati ovdje priču o milijunašu koji je preko noći kupio otok. Bila je dovoljno velika da pokrije nekoliko mjeseci stambenog kredita. Dovoljno velika da me natjera da ustanem s kauča i prošetam do kuhinje, tamo popijem čašu vode, vratim se i provjerim jesam li dobro vidio. Jesam. I dalje je pisalo.
Argo je došao do mene, naslonio glavu na moje koljeno, kao da osjeća da se nešto događa, iako on nema pojma što su brojke ili online casino. Pomazila sam ga po toj njegovoj mekanoj glavi i osjetio sam nešto čudno – mješavinu olakšanja, radosti, ali i jednu dozu zdrave neugode. "Pa nije valjda da je ovo tako jednostavno?" upitao sam se. I naravno da nije uvijek jednostavno. Ali te noći, bilo je.
Odlučio sam stati dok sam još "na konju", kako bi moj stari rekao. Povukao sam novac – ne sav, nego većinu, ostavio sam malo za neku novu priliku ako mi se ukaže. I dok sam ispunjavao formular za isplatu, shvatio sam da su mi ruke malo drhtale. Bilo je to od adrenalina, od kofeina iz čaja, od smijeha koji je zamalo da preraste u nešto poput male euforije. Sjeo sam nazad na kauč, ugasio laptop, i samo sjedio u mraku nekoliko minuta. Kiša je vani i dalje padala, ali sada nije bila dosadna. Bila je samo kiša. A ja sam se osjećao kao da sam slučajno pronašao neka vrata u svom vlastitom stanu za koja nisam znao da postoje.
Kasnije te noći, negdje oko pola tri, dok sam ležao u krevetu i buljio u strop, nasmijao sam se sam sebi. Pravi, iskreni smijeh, onaj koji ti dođe iz trbuha i potraje dulje nego što si planirao. Mislio sam na to kako sam cijeli život živio po pravilima – uvijek oprez, uvijek proračun, uvijek rizik sveden na minimum. A onda sam sjedio u donjem rublju na kauču, s hladnim čajem, i vrtio slotove na vavada mjestu, i doživio jednu od najuzbudljivijih večeri u proteklih pet godina. Nije poanta u novcu, iako je i to lijepo. Poanta je bila u tom iznenađenju – da i u kontroliranom, sigurnom životu ima mjesta za mali skok u nepoznato.
Nisam postao kockar, nisam se pretvorio u čovjeka koji će svaki vikend loviti dobitke. Ali ponekad, kad osjetim onu svakodnevnu dosadu koja se uvlači pod kožu kao vlaga u zimu, sjetim se te subote. Sjetim se kako je Argo podigao glavu. Sjetim se smijeha u pola tri. I otvorim laptop. Ne iz nužde, ne iz pohlepe – jednostavno zato što je lijepo, samo jednom u neko doba, prepustiti se nečemu što ne razumiješ u potpunosti.
Jer ako me ta noć išta naučila, onda je to da sreća ponekad dođe u najčudnijim pakiranjima. I da nema ništa loše u tome da se nasmiješ sam sebi, sâm u sobi, dok pas spava kraj tvojih nogu. Svatko ima svoju malu ludost. Moja se zove vavada, i to je u redu.
|
Odštampaj
