/11 /11

Mozaik knjiga nagrađuje svaku objavljenu ˝Porođajnu priču˝.

Ovoga puta poklanjamo predivnu knjigu pod nazivom  ˝ŠTO NAS DJECA MOGU NAUČITI˝ - Dr. Naomi Aldort.

Dr. Naomi Aldort je savjetnica roditelja i obitelji, književnica i predavačica.  Diljem svijeta časopisi o roditeljstvu objavljuju njezine savjetodavne kolumne.

Svaki bi roditelj rado zauvijek odustao od ukora, kazni ili prijetnji samo da zna kako osigurati da njegovo dijete ili tinejdžer uspješno odraste i ponaša se odgovorno bez takvih bolnih metoda. Ova je knjiga odgovor na tu sveopću želju. Uz pomoć formule S.A.L.V.E. koju Naomi Aldort detaljno opisuje možete naučiti kako uspješno odgajati svoju djecu, ali i sebe. Ovdje se ne radi o nježnim načinima kontrole nad djetetom nego o načinu života i razumijevanja djeteta kako bi ono dalo sve od sebe, ne zato što vas se boji, nego zato što to želi, po svojoj slobodnoj volji.

Posjetite i saznajte što sve Mozaik kniga nudi, na njihovoj službenoj Facebook stranici.

_________________________________________________________________________________________________________

Ringerajin korisnik: Pakač
Datum: 27.02.2011
Vrsta poroda: prirodni porod 
Broj dana u rodilištu:  5
Rodilište: OŽB Požega
Ocjena rodilišta: 3
Komentar ocijene: da nije bilo ljubaznih sestara i mog osobnog liječnika koji se ispričavao za sve nepravde koje su mi se dogodile ocjena bi bila 1.

Kao što i svaka druga predivna priča započinje, tako ću i ja krenuti sa svojom.

Bio je divan, sunčan subotnji dan, a ja sam uživala u druženju sa svojom obitelji i prijateljima.

Cijelu trudnoću sam radila bez i jednog dana bolovanja.  Bez obzira na snijeg do koljena i trbuh do upravljača automobila, no napokon sam dobila slobodne dane i bila sam  tjedan dana kod kuće u iščekivanju svog zlata, koje bi trebalo doći na ovaj svijet za tri tjedna.Pospremila sam kuću, ispekla kolače,  uživala u kavi i druženju cijelo popodne.

Oko 17 h ispratila sam goste i uzela laptop da si malo skratim vrijeme do spavanja. Međutim, oko 19 h osjetim nešto toplo i vlažno, zaključila sam da je to plodna voda i da je moje dijete malo požurilo van.

Iako mi je to  bila prva trudnoća i nisam znala što me čeka, bila sam mirna. Zahvaljujući Google-u , uvjerila sam se da se radi o puknuću vodenjaka i krenula sam sa osmišljavanjem malo ozbiljnijeg plana. Prvo, sjedam u auto i odvozim sestru kući pod izgovorom da mi se spava budući da je ona trebala ostati kod mene barem do 22h navečer.

Po povratku kući zovem supruga koji je na nogometu i kažem mu da dođe jer se ne osjećam baš najbolje, navodno od niskog tlaka koji sam znala imati (i dalje ne govoreći nikome ništa da ne krene panika).

Do dolaska supruga izrezala sam kolače ispečene taj dan, te ih lijepo poslažila kako bi suprug ujutro mogao počastiti kada rodim.

Zatim sam se otuširala, sredila obrve za koje nikako do sada nisam pronašla volje i vremena, oprala kosu, našminkala (najveća glupost ikada; po završetku poroda izgledala sam kao malo ružniji klaun), te spremila suprugu večeru budući da sam znala ako sada ne jede neće ni jesti ako kažem da rađam.

U tom trenutku suprug panično ulijeće u kuću i vidjevši me kako kuham kaže sva sreća da si dobro, već sam mislio da rađaš, tako si mi zvučala preko telefona, samo sam se osmjehnula.

Nakon večere upitalasam ga, što bi mi rekao da ti kažem da ćeš u roku 24 sata postati tata? Ne mogu ni opisati njegov pogled, postupke i osjećaje u tom trenutku, ali ubrzo smo se našli  na putu za bolnicu.

U 23 h nalazim se u rađaonici jer su ustanovili da je porod krenuo (kao da ja to već nisam znala ) .

Prvi porod, a ja sam tako mirna. Možda zato što je moja dugogodišnja ljubav okrunjena brakom i sada nam samo još fali taj naš mali anđeo da bi naša sreća bila potpuna.

Cijelu noć imala sam trudove, ali nikako se ne otvaram. Mirna sam i dopisujem se sa suprugom koji ne zna kuda bi sa sobom i sada je već na rubu suza, jer ne može biti sa mnom. Budući da ni do 7 ujutro nisam otvorena ništa više od 3 cm, odlučuju mi dati drip.

Nakon tri sata žestokih trudova, moje dobre suradnje sa odličnom i Bogom danom primaljom sestrom Ljubicom, u 10:05 naš mali princ se rodio,  2790 kg težak i 47 cm dug.

Sve je prošlo savršeno, gotovo glasa nisam ispustila jer sam se tako dobro pripremila na sve to i onda nakon svega dolazi do komplikacija.

Posteljica se nije odvojila i nije izašla van. Unatoč velikoj pažnji i nastojanju sestre da taj problem riješi, u tom trenutku dolazi doktor koji je propustio čitavi porod iako je pozvan prije pola sata i još više sve zakomplicira.

S jednom rukom u džepu povlači pupčanu vrpcu koja otpada, a sve ostalo ostaje u meni. Unatoč sestrinom zaprepaštenom i uplašenom pogledu on sasvim mirno govori; ništa, ništa, zovite anesteziologa.

Sada već znantno uplašena ispitujem što se to oko mene događa, no bez ikakvog odgovora. Doktor je odmah otišao, sestre mi ne smiju ništa reći i samo hodaju lijevo-desno pored mene.

Anesteziolog dolazi do nas i bez ikakvog objašnjenja ide mi dati anesteziju. Budim se nakon nekog vremena usred postupka šivanja sa užasnim bolovima i čujem kako traže špricu sa preostalim dijelom anestezije,  jer su primijetili da se budim.

Naravno nisu ju pronašli jer sam ju pronašla ja ispod sebe prilikom prelaska na krevet! Na to mi je doktor samo rekao da budem mirna i da pretrpim još malo jer je uskoro gotovo.

Nakon svega toga pitam gdje mi je dijete i kažem da ga želim vidjeti, no oni mi ga ne donose jer smatraju da sam preslaba da bi ga držala zbog prevelikoga gubitka krvi. U tom trenutku sam dobila toliku snagu da mislim da mi ga nisu u roku jedne minute donijeli da bi se ustala i sama si ga uzela. Tek kada sam ga primila i vidjela tako malenoga i savršenog znala sam da će sve biti u redu i da moj život i život mog supruga kreće jednom novom putanjom.

Nikada mi nitko nije rekao što se to točno kod mene zakompliciralo, zašto sam nakon urednog poroda završila pod anestezijom, zašto su me danima prisiljavali da primim krv i kada sam to odbijala nazvali ludom novovjerkom itd. Na kraju sam potpisala da ne želim ni danas ni ikada od njih primiti krv budući da mi se nitko nije udostojio reći ni zašto sam ju uopće toliko izgubila. Moje mišljenje je zbog nemara liječnika, ali eto, tko bi to dokazao.

Nakon 5 dana u rodilištu i 7 dana na pedijatriji napokon smo došli kući, došla sam u zagrljaj ljubavi svog života, zagrlila svog malog princa Patrika, i od tada i dan danas živimo bajku svog života u troje.

                                                   Podijelite s nama svoju porođajnu priču...