/11 /11

Rođendanska proslava za Malog princa je bila predivna. Svi smo uživali, i veliki i mali, a i vrijeme je bilo naručeno, pa nas je i ono poslužilo. S obzirom da svi u obitelji obožavamo legiće (ili jesmo u odgovarajućim životnim fazama), tako se i on razveselio totalno fora helikopteru od legića.

Kvaka je u tome da ga još ne može slagati sam, prekompliciran je za jednog četverogodišnjaka. Kako li je samo gledao kutiju, čvrsto je stezao u naručju, divio joj se i redom molio za pomoć. Sve ostale, dostupne i nove igračke brzo bi mu dosadile, a pogled je stalno lutao prema onoj, za njega, kako je vrijeme prolazilo, već čarobnoj kutiji. Na žalost, od svih tjedana u godini, u našoj obitelji, protekli je bio potpuno vanserijski i nitko nije imao vremena za helikopter. Gužva, strka, da ne kažem ludnica. Velike curke ganjaju zadnje rokove na fakultetima, Tati povećan opseg posla jer su se svi vratili s godišnjih, Zvijezda u euforiji i totalnom transu – postala je gimazijalka, gđica Filozof – sada predškolac,  moli me i kumi da je upišem u školu, a ja potpuno disfunkcionalna kad je obitelj u pitanju, pripremajući se intenzivno i s velikim uzbuđenjem za novu generaciju prvašića (preslatki su, svih 22).

I tako nam je Mali princ bio na čekanju , zajedno s većinom kućanskih poslova i brežuljkom – brdom – planinom neizglačane odjeće, ali prašinu još nikad nisam čula da plače, a ni ne gleda nas s izrazom – opet ste me iznevjerili, tako da mi rijetko izazove osjećaj grižnje savjesti.

Ali s Malim princom je druga priča. Ne možeš dijete, do u nedogled, odgađati. Pogotovo kad krene s –Mama, majko, majčice...gotovo pjevajući.

Osobno me pogodilo, duboko do srži , kad se to pretvorilo u –Ružna si! Jako si ružna! Do svemira si ružna!  Odmah sam vidjela sam da nema više odgađanja i poslala Tatu da smjesta složi taj helikopter.

Slažu, čujem kako se lijepo i kvalitetno druže. Tata jako voli legiće i nije mu teško (– Tko mu je uopće donio taj helikopter?!), a ja sam opet lijepa, najljepša....do svemira i natrag!