/11 /11

Zanemarivanje može ozbiljno utjecati na tjelesno i mentalno zdravlje, ali i dovesti do smrti djeteta, osobito ako je bilo dugotrajno i ako je počelo u prve tri godine života. Od rođenja do treće godine odvijaju se, naime, najintenzivniji procesi rasta i razvoja djeteta.

Prema američkim istraživanjima:

    * zanemarivanje čini 50 do 60 posto svih oblika zlostavljanja,
    * najveći broj žrtava mlađi je od tri godine,
    * 40 posto smrtnih ishoda zanemarivanja je u dobi do dvije godine,
    * dok se broj ukupno dokazanih slučajeva zlostavljanja djece u posljednjih deset godina postupno smanjio za više od 20 posto, zanemarivanje oscilira i zabilježen je pad za samo sedam posto.

Kako bi se razjasnio pojam zanemarivanje, važno je razlikovati zablude od činjenica:

POVIJESNI PREGLED

Početkom 20. stoljeća pedijatar Henry Dwight Chapin (1917.) zapisao je da su djeca smještena u institucije tijekom prve godine života (koja su iskusila fizičko i emocionalno zanemarivanje) umirala u 31,7 do 75 posto slučajeva od infekcije ili nenapredovanja, unatoč poboljšanju prehrane i higijene.

On je u SAD-u počeo smještati djecu bez roditelja u udomiteljske obitelji. Nakon nekog vremena izvijestio je o samo dva posto smrtnih slučajeva kod 266 udomljene djece, u usporedbi s djecom smještenom u institucije. Unatoč napretku u higijenskom i prehrambenom standardu u institucijama za djecu, četrdesetih godina 20. stoljeća mortalitet se kretao oko 10 posto, što se zadržalo do danas. Studije su redovito pokazivale da tako smještena djeca imaju povećanu sklonost infekcijama, ozbiljne deficite u socijalnom razvoju i regulaciji (kontroli) ponašanja i emocija. Već se tada shvaćalo da je uzrok u nedostatku emocionalne stimulacije majke. Djeca su imala i progresivni poremećaj u kognitivnom funkcioniranju, što je bilo nepopravljivo ako je institucionalizacija počela u prve tri godine života.

Spitz je izvijestio o ozbiljnim razvojnim retardacijama i simptomima koji se danas opisuju kao reaktivni poremećaj privrženosti. Zaključio je da udomljenje te primjeren i zadovoljavajući odnos majke i djeteta u djetinjstvu mogu povećati nezaobilazne i nepopravljive psihijatrijske probleme kod djece izložene emocionalnom zanemarivanju. Poslije je objašnjeno (Bowlby 1982.) da je za normalan razvoj djeteta nužan siguran, nepromjenjiv primaran odnos s jednom odraslom osobom, što ne može biti osigurano u instituciji.

Novija američka istraživanja kod djece do tri godine smještene u domovima za nezbrinutu djecu pokazala su da su slabijeg rasta, manjeg opsega glave, slabih socijalnih vještina i slabijega kognitivnog i jezičnog razvoja.

S poboljšanjem uvjeta u institucijama za djecu u nekim zapadnim zemljama, smanjio se i broj negativnih posljedica. Žive u manjim grupama, s većim brojem osoblja, imaju više igračaka i stimulativnog materijala, omogućuju se povremeni kontakti s roditeljima, ako je to moguće. Prema istraživanju njihova daljnjeg razvoja: kod djece koja su u dobi do četiri godine posvojena ili vraćena roditeljima, nije bilo znatnog odstupanja u kognitivnom razvoju i razvoju govora. Samo su neka djeca, koja su bila smještena u domove u vrlo ranoj dobi, imala poslije problema u socijalizaciji.

 
UZROCI ZANEMARIVANJA

Brojni su uzroci zanemarivanja.

Zanemarivanje je propuštanje zadovoljenja djetetovih potreba u mjeri koja znatno utječe na djetetov tjelesni i psihički razvoj. Nije uvijek namjerno i granica kad počinje zanemarivanje nije uvijek potpuno jasna.

Kvaliteta odnosa roditelja i djeteta ne ovisi samo o roditelju - i dijete sa svojim osobinama znatno utječe na njihov međusobni odnos. Potrebe svakog djeteta su individualne, kao i kapaciteti roditelja, tako da je teško u nekoliko rečenica definirati što je to zapravo propuštanje zadovoljenja djetetovih potreba.

Svi znamo da nije dobar roditelj koji postupa prema svakom djetetu jednako, nego je dobar onaj koji postupa prema svakom djetetu onako kako upravo njemu treba.

Engleski pedijatar i psihoanalitičar Winnicott u psihoanalizu je uveo pojmove "dovoljno dobre majke" i "primarne majčine zaokupljenosti".

Primarna majčina zaokupljenost opisuje posebno emocionalno stanje majke nekoliko tjedana prije i nakon poroda. Kad je potpuno predana svom nerođenom ili tek rođenom djetetu, majka odgovara potrebama djeteta. Takvo stanje čini se neobično, drukčije je od svakodnevnog funkcioniranja odrasle osobe.

"Zaokupljena majka" razumije neverbalni govor svojeg novorođenčeta i na njega primjereno odgovara: prepoznaje koja je vrsta plača u pojedinom trenutku, što treba njezinu djetetu. Majka koja je to doživjela u prvim danima svog života u situaciji kad i sama postaje majka može se prepustiti takvom ponašanju. Prepoznaje vrstu plača svog djeteta, zna što treba u određenom trenutku. Njezino dijete počinje život uz potpunu emocionalnu podršku. Postupno majčina sposobnost blijedi, kako prolazi vrijeme i kako dijete stječe sposobnost za komunikaciju s vanjskim svijetom uz pomoć grimasa, različitih vrsta plača, poslije smiješkom, prepoznavanjem poznatih osoba u okolini.

Majka koja nije doživjela to iskustvo nema kapacitet za takvo ponašanje, i dijete počinje svoj život u okolini s kojom se ne može sporazumijevati. Majčina neosjetljivost za potrebe novorođenčeta početak je emocionalnog zanemarivanja, a nastavlja se možda i ostalim vrstama zanemarivanja jer velika je vjerojatnost da majka koja ne prepoznaje svoje dijete neće prepoznati ni djetetovu potrebu za hranom, tekućinom, neće moći prepoznati je li pospano, je li mu hladno.
U svakodnevnoj praksi hrane djecu nakon točno određenog vremena, ne mogu prepoznati da dijete plače kad je gladno. Često čujemo da bude svoju djecu kako bi ih nahranile, djecu stavljaju na spavanje "po knjizi", a ne kad je pospano, točno određeno vrijeme ih nose, maze.

Najčešće to ne rade namjerno, one se trude, nerijetko više nego druge majke. Kako dijete raste, takvi roditelji nisu u stanju procijeniti u kojoj mjeri trebaju zaštititi svoje dijete, a koliko ga trebaju poticati na odrastanje, odvajanje, snalaženje. Ne znaju jer u sebi nemaju mjeru kad dijete treba podršku, a kad uskraćivanje.
 
Za zadovoljavajući rast i razvoj djeteta potrebno je s jedne strane uskraćivanje kako bi se potaknulo odrastanje, a s druge zaštićena, sigurna baza kao podrška.

Osobe koje nemaju iskustvo s roditeljima koji su mogli prepoznati njihove potrebe, često nisu u stanju prepoznati potrebe vlastite djece.

 
OSNOVNE ŽIVOTNE POTREBE DJETETA

Često nije jasno gdje treba postaviti granicu razgraničenja i označiti okolnosti zanemarujućima. Zbog toga je važno definirati koje to potrebe djeteta trebaju biti zadovoljene kako bi se osigurao normalan rast i razvoj, te odrediti u kojem stupnju one jesu ili nisu zadovoljene. Ovisno o stupnju znanja, različiti su stavovi o tome što je nužno za normalan razvoj, pa su stoga različiti stavovi i o tome što se smatra zanemarivanjem.

Zbrci pridonose i različiti kulturalni stavovi. Uz to, jedno iskustvo nezadovoljenja potrebe djeteta može mu pomoći da shvati kako u životu ne može dobiti sve odmah, što će pridonijeti njegovu boljem nošenju s kasnijim teškoćama u životu. Ako jedna ili više potreba djeteta nisu dugotrajno zadovoljene ili se to često ponavlja, govorimo o zanemarivanju.

Osnovne životne potrebe djeteta su:

    * primjerena prehrana
    * emocionalna podrška
    * osobna higijena
    * zdravstvena zaštita
    * briga o mentalnom zdravlju
    * kognitivna stimulacija
    * obiteljska struktura
    * sigurni životni uvjeti
    * sigurnost, zaštita od opasnosti u kući
    * zaštita od obiteljskih konflikata i nasilja u obitelji
    * zaštita od nasilja u zajednici
 

MOGUĆI RIZIČNI ČIMBENICI ZANEMARIVANJA

Čimbenici povećana rizika zanemarivanja mogu se odnositi na karakteristike djeteta, roditelja, obitelji, stručnjaka i zajednice u kojoj dijete živi.

    * Dijete mlađe dobi, pogotovo ako je rođeno s nekom teškoćom ili se ne ponaša u skladu s očekivanjem i zahtjevima roditelja, izloženo je većem riziku da će biti zanemareno.
    * Depresivni roditelji, skloni konzumaciji alkohola i drugih sredstava ovisnosti, niže intelektualne razine i oni koji nemaju znanja o potrebama djeteta, češće zanemaruju djecu.
    * U obiteljima u kojima je prisutno nasilje, u kojima otac ne sudjeluje u skrbi o djeci, kao i u onima s puno djece te u onima gdje su djeca prepuštena sama sebi, mnogo su češće djeca zanemarena, bez obzira na socioekonomski status.
    * Stručnjaci zaduženi za zdravstvenu zaštitu djece i obitelji, djelatnici socijalne službe i drugi svojim neprepoznavanjem mogu omogućiti dulje zanemarivanje.
    * Zanemarivanje se najčešće događa u uvjetima siromaštva, socijalne izolacije ili nasilja u zajednici, kao i u sredinama s nedostatkom zdravstvenog osiguranja i odgovarajućih zakona koji osiguravaju prava djece, ili ako se ti zakoni ne provode.

 
OBLICI ZANEMARIVANJA

U skladu s različitim uzrocima, prihvaćena je klasična podjela na fizičko, emocionalno i edukativno zanemarivanje. U novije vrijeme spominje se i zanemarivanje uzrokovano čimbenicima okoline, tj. uvjetima života u društvu.

• Fizičko zanemarivanje karakterizirano je nedostatkom temeljnih fizičkih potreba, uključujući sigurnost, čistoću i primjereno stanovanje, hranu, brigu o zdravlju i odjeći.
• Emocionalno zanemarivanje nedostatak je topline skrbnika, odgoja, podrške i stimulacije. Pasivan ili agresivan stav prema djetetovim emocionalnim potrebama često je uvjetovan različitim kulturalnim stavovima.
• Obrazovno zanemarivanje podrazumijeva nedostatak je mogućnosti obrazovanja, zbog neprimjerene podrške i pomoći roditelja (skrbnika).
• Zanemarivanje uzrokovano čimbenicima okoline karakterizirano je nedostatkom sigurnosti u okolini, životom u kriminalnoj sredini i nedostatkom izvora prihoda za djecu i obitelj.

Novi oblici zanemarivanja su izloženost pasivnom pušenju, neupotreba sjedalica i pojasa za djecu u vozilu, kacige u vožnji na biciklu, dostupnost oružja djeci, izloženost obiteljskom nasilju, izloženost nasilju preko interneta, neprimjeren tretman HIV pozitivnih osoba i bolesnih od AIDS-a

 
Zdravstveno zanemarivanje

Javlja se kad nedostatak zdravstvene zaštite uzrokuje štetu po zdravlje ili znatan rizik za oštećenje zdravlja. Manifestira se kao nesuradnja sa zdravstvenim osobljem, neprihvaćanje savjeta, nedovođenje djeteta u savjetovalište za zdravu djecu pa djeca nisu cijepljena. Uz to, ne provodi se antirahitična i antianemična profilaksa, zdravstvena pomoć se odgađa ili ne traži u slučaju simptoma bolesti ili ozljeda.

Zdravstveno zanemarivanje može početi još u trudnoći.

Emocionalno zanemarivanje također je manifestacija zdravstvenog zanemarivanja.
 

POSLJEDICE ZANEMARIVANJA

Kako zanemarivanje traje dugo i u većini slučajeva se kasno prepozna, tako su i posljedice dugoročne.

Zanemarivanje dugoročno ima negativan učinak na kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj.

Dijete doživljava sebe i razvija osjećaj postojanja kroz oči roditelja, „zrcali se u očima majke“, što znači da se vidi onakvim kakvim ga vidi njegova majka i ostali skrbnici u prvim mjesecima života.

Zanemareno dijete "nije viđeno", ono "ne postoji u očima svojih roditelja", pa velik dio psihičke energije „troši“ na pokušaj da ga vide. Roditelji im ne šalju signale da su dobri, lijepi, pametni, ne daju im osjećaj posebnosti koji bi svaki čovjek trebao doživjeti u svojim najranijim danima. Uz „osjećaj posebnosti", činjenicu da smo jedinstveni svojim roditeljima, rađa se samopoštovanje, samopouzdanje, postajemo sami sebi posebni, vrijedni poštovanja i imamo pravo na uspjeh i sreću. Kako roditelji, zbog svojih problema, nisu sposobni vidjeti svoje dijete, ono se uzaludno trudi. No, trošeći energiju na uzaludne pokušaje, ponestaje mu energije za razvoj kognitivnih vještina, emocionalno sazrijevanje i učenje socijalnih vještina.
 
Negativan učinak zanemarivanja na kognitivni razvoj:

   1. Zanemarena djeca teško rješavaju probleme. Trudeći se oko svojih roditelja, nisu naučili rješavati probleme primjerene svojoj dobi. S obzirom na to da su njihova prva iskustva u rješavanju problema bila neuspješna, nemaju entuzijazma, nedostaje im životnog optimizma, vjere u vlastite sposobnosti da će riješiti problem.

      Takva djeca najčešće odustaju još i prije nego što počnu rješavati problem, jer njihova prva iskustva kažu da neće uspjeti. Govore da nisu u stanju nešto naučiti, obeshrabre se pred prvim zahtjevnijim zadatkom u školi ili čak vrtiću, odustaju slažući lego kocke, puzzle. Kad ih se uključi u neke sportske ili obrazovne aktivnosti, brzo odustaju, često pokušavaju nove, ali ubrzo odustaju i od njih. Nerijetko i roditelji i učitelji djecu proglašavaju lijenima, nezainteresiranima, a njihove kritike djeca doživljavaju kao potvrdu da doista nisu sposobna izvršiti postavljeni zadatak.

      Na djecu koja su imala uredan razvoj procjena djeluje stimulirajuće, potiče njihovu dodatnu radoznalost, izaziva određenu količinu ljutnje, koja je stimulirajuća. Zanemarena djeca, pak, i najblažu kritiku doživljavaju kao potpun neuspjeh, povlače se, verbaliziraju svoju nezainteresiranost, nerijetko se brane izjavama kako je to sve glupo. Omalovažavanje aktivnosti za koju su donedavno bila zainteresirana služi obrani od osjećaja potpune nekompetentnosti, nesposobnosti, kao hiperkompenzacija …“Meni to ne treba jer je ionako glupo…“ Takvim ponašanjem izazivaju još više kritike i otvara se začarani krug.
   2. Trudeći se da ih roditelji primijete, djeca nisu bila u stanju zanimati se za druge stvari, tj. slobodno istraživati. U usporedbi s drugom djecom njihove dobi, osjećaju se zakinutima, manje vrijednima, a katkad se brane tako što sve to omalovažavaju, što izaziva kritike učitelja i roditelja te ponovno otvara začarani krug. Često nisu u stanju samostalno graditi, crtati, osobito kad im se kaže da sami odaberu što bi nacrtali jer jednostavno ne znaju što.

      U malo starijoj adolescentnoj ili odrasloj dobi ne mogu spontano razgovarati, nikad se ničega ne mogu sjetiti. Kad im se kaže da govore ono što im padne na pamet, ničega se ne sjete i često se osjećaju kao da su zablokirani.
   3. S obzirom na to da nemaju životnog optimizma i da imaju teškoća u izražavanju kreativnih sposobnosti, drže se pravila i mogu funkcionirati samo pod određenim pravilima u strogo postavljenim granicama. U dječjim igrama nisu prilagodljiva, pa im se ostala djeca nerado priključuju u igri.
   4. Igra postaje težak i zahtjevan posao. Ne mogu se opustiti, ne igraju se spontano nego moraju sve pripremiti, isplanirati, što im stvara velike teškoće pri uklapanju u igru s vršnjacima. S jedne strane ih djeca počnu izbjegavati, a s druge i oni izbjegavaju ostalu djecu.
   5. Govor se razvija spontano, slušajući ljude oko sebe. Djeca slušaju i oponašaju govor, počinju izgovarati riječi kojima i ne znaju značenje, ali su ih čula. Majke bebama stalno nešto govore, gledaju ih kao da im djeca znaju i mogu odgovoriti. No, neki roditelji ne bave se dovoljno svojom djecom. Zbog svojih problema, zanemaruju djecu, pa izostaje komunikacija. Njihova djeca ne čuju riječi, dobiju premalo podražaja da bi ih bili u stanju ponavljati, čak i bez poznavanja značenja riječi. To rezultira zaostajanjem u razvoju govora. Stoga kasno progovore, što ih pak još više izdvaja od vršnjaka.
   6. S obzirom na to da često žive u svojoj osami, zbog navedenih problema u izražavanju kreativnosti, govoru, kontroli impulsa, djeca ne dolaze u situacije u kojima treba rješavati za njihovu dob primjerene probleme. Izostaje očekivani razvoj intelektualnih sposobnosti, tako da ostavljaju dojam djece s daleko nižim mogućnostima nego što zapravo jesu.
   7. Iz svega navedenog postaje jasno da takva djeca imaju problema u obrazovanju, što nerijetko rezultira nižim školskim postignućima.
 
Negativan učinak zanemarivanja na socijalni razvoj:

Privrženost je emocionalna veza koja se stvara između roditelja (skrbnika) i djeteta. Oblikuju je skrbnikovi odgovori na djetetove potrebe i traženje pažnje. Iz prvog odnosa dijete stvara mentalnu reprezentaciju svog odnosa s drugima. Svoja prva iskustva prenosi i na sljedeće odnose tijekom životu i ponaša se u skladu sa svojim očekivanjima. Prema bliskim osobama odnosi se onako kako mu se čini da treba biti.

Način na koji dijete pristupa drugim ljudima utječe na odgovor tih ljudi, tako da nerijetko odgovaraju na očekivan način, što zapravo potvrđuje predodžbu koju dijete ima o odnosima i očekivanjima od ljudi, i to zahvaljujući svom prvom odnosu. Uzevši u obzir načine odgovora skrbnika na djetetove potrebe, možemo razlikovati nekoliko oblika privrženosti:

• Sigurnu privrženost razvija oko dvije trećine djece. To su djeca koja su dobila senzitivnu i odgovarajuću skrb. Imaju povjerenja u sposobnost osoba koje se o njima brinu i koriste ih kao sigurnu bazu za istraživanje okoline. Stoga takva djeca istražujući okolinu razvijaju kreativne i intelektualne potencijale, a mogu ih izraziti zahvaljujući osjećaju sigurnosti da će ih se razumjeti i podržati. Ponavljana iskustva ostanu zapisana u pamćenju kao očekivanja, mentalni modeli i sheme povezivanja koji djetetu omogućuju stvaranje unutarnjeg dojma sigurne baze u svijetu. Tako integrirane misli i osjećaji potiču razvoj sposobnosti izražavanja emocija, što je osnovni preduvjet stvaranja emocionalnih veza.
• Izbjegavajuća privrženost razvija se zbog iskustva neodgovarajuće i nesenzitivne brige (skrbnik kao da ne osjeća potrebe djeteta). Takva djeca u stanju uznemirenosti izbjegavaju roditelje. S obzirom na nerazumijevanje koje pokazuju roditelji prema njemu, dijete nije u stanju razmjenjivati emocije s roditeljima, niti ih može koristiti kao sigurnu bazu za istraživanje okoline.
• Anksioznu privrženost razviju djeca s nekonzistentnim roditeljskim odgovorima. Takvu djecu roditelji ne mogu utješiti, stalno su preokupirana kretanjima majke (skrbnika) i nisu u dovoljnoj mjeri zainteresirana za istraživanje okoline.
• Dezorganiziranu privrženost razviju djeca roditelja zlostavljača. Nemaju organiziran obrazac privrženosti, zbunjena su, ponašaju se kontradiktorno.

Zanemarena djeca najčešće razvijaju izbjegavajuću ili anksioznu privrženost, a očituju se ili izbjegavanjem roditelja u stanjima uznemirenosti ili potpunom zaokupiranošću kretanjima skrbnika. Nisu u stanju razmjenjivati emocije s roditeljima, roditelji ih ne mogu tješiti (ne predstavljaju im sigurnu bazu), imaju teškoća s istraživanjem okoline jer nemaju sigurnu bazu u koju se mogu vratiti nakon istraživanja.Takva djeca pokazuju snažne probleme pri odvajanju: polasku u vrtić ili školu. Oni ili stalno, neutješno plaču, ili ne pokazuju nikakvo zanimanje za roditelje, nikakvu tugu jer su ostavljeni u vrtiću, niti se raduju roditeljima kad dođu po njih. Takva djeca nerijetko se nekritično emocionalno vežu uz odgajateljice u vrtiću, imaju potrebu biti bliski s učiteljicama.Često su visokorizična za različite oblike zlostavljanja: vršnjačko nasilje zbog teškoća pri uklapanju u skupinu vršnjaka i izrazito povezivanje sa starijima, različite oblike seksualnih zlostavljanja zbog nekritična vezivanja uza sve ljude koji im pokažu barem malo pažnje.

• Zbog teškoća pri uspostavljanju vršnjačkih veza, u razvoju govora, teškog izražavanja kreativnih sposobnosti, takva djeca iz vanjskog svijeta ne dobivaju potkrepljujuće poruke. To rezultira negativnom slikom o sebi, a i stvara ljutnju prema drugima, pa nastaje negativna slika i ostalih ljudi.
• Zbog nedostatka suosjećanja roditelja, djeca ne poznaju takve osjećaje, pa nisu u stanju suosjećati s drugim osobama iz okoline. Često ih se doživljava kao bezosjećajne, hladne, što odbija ljude od njih.
• Zbog oskudnih kontakata s vršnjacima, ne vježbaju socijalne vještine, pa su one sve siromašnije.
• Sve to rezultira većim povlačenjem, izbjegavanjem svih vrsta odnosa.
• S obzirom na to da je čovjek socijalno biće i da je osnovna jedinica ljudskog egzistiranja grupa (emocionalni odnos razvija se iz obiteljske grupe, rastemo i razvijamo se u grupi), nesnalaženje u grupi stvara osjećaj ljutnje. Djeca postaju agresivna, često se nameću silom.
• Potrebu za bliskošću katkad rješavaju ranim nekritičnim vezivanjima uz ljude, zbog čega su često objekti zlostavljača - rano se odlučuju za roditeljstvo, odaju se promiskuitetu, prostituciji, a sve to pokušaj je kompenzacije osamljenosti.
• Katkad to pokušaju kompenzirati nasilničkim ponašanjem, što ih nerijetko vodi u delinkvenciju.

Negativan učinak zanemarivanja na emocionalni razvoj:

• Zanemarena djeca od prvih dana života ne dobivaju odgovarajući poticaj od svojih skrbnika. Zbog emocionalne depriviranosti počinju nekritično tražiti pažnju i ljubav, postaju ljepljiva, katkad dosadna. Osjećaju se često sama, napuštena. Pustoš u ranim danima njihova života ne otvara im mogućnosti emocionalnog otvaranja, uspostavljanja socijalnih kontakata. Zbog teškoća u socijalnim kontaktima, kao i zbog slabog izražavanja vlastitih kreativnih sposobnosti, nemogućnosti izražavanja emocija, nemaju dovoljno sadržaja kojima bi ispunili život. Često se dosađuju, sniženog su raspoloženja, bezvoljni. Bezvoljnost se javlja kao obrana od osjećaja nedostatnosti, nedovoljne vrijednosti, sposobnosti. Povučeni su, introvertirani i kao takvi postaju nezanimljivi vršnjacima.
•  Zbog niskog samopoštovanja, neuvažavanja samih sebe teško se nose s bilo kojom vrstom odgovornosti i nisu u stanju razviti mehanizme suočavanja sa stresom, tako da se u vrtićkoj dobi nisu u stanju kreativno igrati. Ostavljaju dojam da će se lakše nositi s problemima u školi, kad su granice postavljene i zadaci zadani. No, u situacijama kad se moraju suočiti sa stresom ocjenjivanja svoga rada, zbog negativne slike o sebi to teško podnose, pa počinju i u školi zakazivati, što još više produbljuje njihov dotadašnji osjećaj.Pokušavajući kompenzirati osamljenost, počinju se nekritično vezivati uz vršnjake i učitelje. Nisu u stanju prepoznati osjećaje drugih ljudi, pa tako i osjećaj da su u nekom društvu u tom trenutku možda nepoželjni. Postaju „dosadni“, što ih još više izolira.Trošeći se na postavljanje granica, doživljavajući neodobravanje i noseći se s pomanjkanjem načina izražavanja kreativnosti, s osjećajem da nisu u stanju riješiti probleme, ta djeca neprekidno su pod stresom. Njima je i igra problem jer se u dječjim igrama teško snalaze. Nerijetko imaju teškoća u kontroli impulsa, jer se muče s nečim što je ostaloj djeci jednostavno i prirodno, što rade spontano ne ulažući nikakav napor. Povremenim ispadima bijesa dolaze u sukob s ostalom djecom, što ih još više udaljava od vršnjaka.
• Zbog čestih neuspjeha djeca su stalno frustrirana, ljuta, što postaje razlog za izbjegavanje okoline.

 
Fizički efekti zanemarivanja:

Zanemarena djeca, prepuštena sama sebi, često se ozljeđuju, a mogu to činiti i namjerno da bi skrenula pozornost odraslih na sebe. Njihovi roditelji nisu skloni tražiti liječničku pomoć, pa se slučajnim rtg snimanjem mogu pronaći stari ožiljci i prijelomi kostiju koji nisu evidentirani.

Ako se djeca ne nadziru primjereno, a dostupni su im lijekovi i otrovi, često se dogode otrovanja. Tada se uglavnom traži liječnička pomoć i djeca se hospitaliziraju.

Ako je majka konzumirala alkohol tijekom trudnoće, može se razviti tzv. fetalni alkoholni sindrom u djeteta, karakteriziran prijevremenim porodom, niskom porođajnom težinom, specifičnim crtama lica (nisko čelo, epicantus, slabije razvijena gornja usna, smanjen opseg glave). Mogući su srčane i anomalije spolnih organa, usporen psihomotorni razvoj i mentalna retardacija. Uzimanje droga i medikamenata u trudnoći može dovesti do pojave različitih anomalija i usporena psihomotornog razvoja.

Kontinuirano zanemarena djeca sklonija su razvoju infekcija i kroničnih bolesti, i to zbog neodgovarajućih uvjeta života, neprimjerene prehrane i smanjena imuniteta. Nisu cijepljena i obolijevaju od dječjih zaraznih bolesti. Kako se ne provode profilaktičke mjere, obolijevaju od rahitisa ili anemije. Često su pothranjena, niskog rasta, slabo napreduju, a zbog nedovoljne skrbi o prehrani u posljednje vrijeme sve se češće opaža i da su pretila. Uglavnom se kod te djece nađe i kariozno zubalo.

Dokazano je da traumatska iskustva kod zanemarene djece uzrokuju anksioznost i uznemirenost. Kompleksni mehanizmi kojima zanemarivanje uzrokuje anksioznost aktiviraju za stres odgovorne biološke sustave i rezultiraju oštećenjem razvoja mozga. Stupanj traumatskog iskustva kod djece ovisi o dobi u kojoj su djeca doživjela zanemarivanje, kao i o trajanju takvih okolnosti.
U uvjetima dugotrajna zanemarivanja, osobito ako je počelo u najranijoj dobi, može doći i do smrti djeteta. Poznato je da djeca umiru i od aspiracije zbog stresa kod jakog i dugotrajnog plača.

 
PROCJENA ZANEMARIVANJA

Da bi se posumnjalo na zanemarivanje, dovoljno je uočiti kako nije zadovoljena jedna djetetova potreba. Tada govorimo o elementima zanemarivanja. Za sveobuhvatnu i točnu procjenu nužan je multidisciplinarni timski pristup, jer je vrlo često potrebna integracija podataka iz različitih izvora, a katkad i istraživanje mogućega kriminalnog djela. Različiti stručnjaci (liječnici, psiholozi, defektolozi, socijalni radnici) procijenit će stupanj zanemarivanja u svom području.

S obzirom na to da nije primaran cilj optužiti roditelja za zanemarivanje nego smanjiti broj rizičnih faktora za oštećenje zdravlja djeteta, roditelju valja odmah ponuditi pomoć i podršku te ga savjetovati.

Procjenom treba obuhvatiti i dijete i roditelje, kao i cjelokupnu obitelj, te sredinu u kojoj žive. Procjenjuju se vrsta zanemarivanja, trajanje i učestalost ponavljanja, kao i druge forme zlostavljanja, ako su prisutne.

Dijete se procjenjuje na temelju potreba (zdravstvenih, emocionalnih, odgojno-obrazovnih) koje bi trebale biti zadovoljene u njegovoj životnoj dobi, cjelovitim kliničkim pregledom, uzevši u obzir sve dostupne podatke, od heteroanamnestičkih do razgovora s djetetom. Uz to, pregledava se kompletna dokumentacija. Često treba zatražiti dodatnu dokumentaciju od nadležnog liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika, centra za socijalnu skrb, škole, nastavnika, odgajatelja u vrtiću, drugih članova obitelji i po potrebi ostalih koji mogu pomoći svojim informacijama.

Preduvjet za dobru procjenu je znanje o očekivanom razvoju djeteta, kako bi se moglo uočiti ima li dijete razvojne, emocionalne ili probleme ponašanja. Procjena u prvom danu i prvome mjesecu života, uključujući i prenatalnu i perinatalnu njegu, ključna je za točnu procjenu što je normalan razvoj za svako pojedino dijete. Najvažniji preduvjet za razvoj djeteta je kvaliteta rane interakcije u odnosu skrbnik - dijete, koja se procjenjuje kroz opažanje privrženosti.
 
Posebno je važan način razgovora s djetetom. Podatke, u skladu s dobi djeteta, prikupljaju educirani stručnjaci:

• koji imaju potrebna znanja i vještine u komunikaciji s djecom
• koji su vješti u postavljanju nesugestivnih pitanja
• koji posjeduju znanje o stresu i traumi u dječjoj dobi

 
Roditelji se procjenjuju na osnovi anamneze, zdravstvene i druge dokumentacije. Od velike pomoći mogu biti i podaci od drugih službi. Najčešće osoba koja se brine za dijete (majka ili skrbnik) nije svjesna da zanemaruje dijete jer nema dovoljno znanja o njegovim potrebama.

Najvažnija je procjena kapaciteta roditelja za skrb o djetetu, ali i roditeljevih mogućnosti učenja o tome koje su osnovne i specifične potrebe njegova djeteta. Uzima se u obzir pismenost, stručna sprema, tjelesne ili mentalne bolesti te znanje i stavovi o roditeljstvu. Kod zanemarivanja se procjenjuju svi stresori koji utječu na odnos s djetetom, način rješavanja problema i spremnost za promjene.
Istraživanja su pokazala da i kad se dobije pristanak i uvaži savjet zdravstvenih stručnjaka, čak u 50 posto slučajeva pojedinci se ne pridržavaju danih savjeta. Ta tzv. nesuradljivost još je veća u kroničnim uvjetima.

Smatra se da je odgovornost za takvo stanje i na stručnjacima koji bi trebali bolje procijeniti situaciju (uzeti u obzir uvjerenja, motivaciju, vještine, faktore stresa i prepreke), promijeniti način komunikacije i edukacije, prilagodivši se bolje svakom pojedincu ili grupi, te učiniti tretman korisnim.

Iznimno je važno procijeniti strukturu i funkcioniranje obitelji, uzevši u obzir uloge pojedinih članova obitelji, njihove međusobne odnose i komunikaciju. Procjenjuje se i kućanstvo te postoje li uvjeti za zadovoljenje temeljnih potreba djeteta. Osobito je važno procijeniti kome je povjerena skrb o djeci u obitelji.

Kod procjene sredine u kojoj dijete živi, treba uzeti u obzir postojanje kriminala i nasilja te ima li obitelj dovoljno sredstava za život.

 
PITANJA NA KOJE TREBA ODGOVORITI KOD PROCJENE ZANEMARIVANJA DJETETA:

1. Upućuju li uvjeti i okolnosti na to da nisu zadovoljene osnovne potrebe djeteta?
2. Koje su posljedice prisutne ili koje su moguće?
3. Je li to doista zanemarivanje? Koliko traje, koji je broj incidenata? Koliko je djece uključeno? Ima li drugih formi zlostavljanja?
4. Je li dijete zaštićeno?
5. Koji je rizik za buduće zanemarivanje?
6. Koji su rizični i zaštitni faktori kod djeteta i roditelja prisutni?Što treba promijeniti da se smanji rizik za zanemarivanje?
7. Zadovoljava li ponašanje roditelja razumna očekivanja?
8. Trebam li o tome obavijestiti centar za socijalnu skrb?

      Svatko tko ima informaciju o zanemarivanju djece treba o tome obavijestiti CZSS.
 

INTERVENCIJA

Prva i osnovna mjera intervencije je pružiti konkretnu pomoć i podršku roditeljima, zdravstvenu, psihološku i socijalnu. To je obveza svih stručnjaka koji rade s djecom i obiteljima. Uz dobru procjenu motiviranosti i kapaciteta roditelja, treba ih na pravi način savjetovati i educirati o potrebama njihove djece, po potrebi češće nadzirati. Pozitivnom stimulacijom dobiva se povjerenje i povećava „suradljivost“.
 
Pedijatar u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ili obiteljski liječnici educirani su za holistički pristup djetetu i obitelji. U slučaju zanemarivanja djeteta, njihova je uloga jedna od najvažnijih jer dobro poznaju potrebe djeteta. Kod nekih se treba dodatno angažirati, pozvati roditelje koji ne dovode djecu u savjetovalište za zdravu djecu ili na kontrolne preglede ako su bila bolesna. Rizične valja češće pozivati, angažirati patronažnu sestru da provjeri situaciju kod kuće, kontaktirati centar za socijalnu skrb i u svakoj situaciji educirati i savjetovati.

Uloga patronažne sestre je od posebne važnosti jer ona posjećuje dijete kod kuće odmah nakon dolaska iz rodilišta i pomaže majci u prvim danima nakon poroda. Često su, unatoč savjetima u rodilištu, potrebni podrška i edukacija o dojenju i njezi djeteta. Patronažna sestra procjenjuje i obiteljsku situaciju i kućanstvo te educira majku o potrebama djeteta, upućujući je i da se što prije uspostavi veza s nadležnim liječnikom. U takvoj situaciji i majka se osjeća sigurnom jer se uvijek ima kome obratiti za stručni savjet i više je motivirana za suradnju.
 

UMJESTO ZAKLJUČKA

Prema UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, čiji je potpisnik i naša država:
Dijete ima pravo na zaštitu od zlostavljanja i zanemarivanja i svih oblika tjelesnog i duševnog nasilja. Dijete ima pravo na zdravstvenu zaštitu, liječenje i oporavak od bolesti, na primjerenu hranu, pitku vodu i na čistoću okoliša.
 
Zanemarivanje djece često se ne prepoznaje dovoljno rano, osim kod težih oblika. Dugoročne i teške posljedice mogu se spriječiti edukacijom o potrebama djece i pravodobnim uočavanjem znakova zanemarivanja.

S obzirom na raširenost zanemarivanja djece, prijeko su potrebni programi prevencije kojima bi sustavno bila obuhvaćena cijela populacija. Edukacijom bi najprije trebali biti obuhvaćeni roditelji i svi koji na bilo koji način rade s djecom. Trebala bi se provoditi od najranije dobi, osobito u srednjim školama, kao i među budućim roditeljima.

 
SAVJETI RODITELJIMA

    * redovito kontrolirajte trudnoću
    * ako možete, hranite svoje dijete najprirodnijom hranom - majčinim mlijekom
    * ako vam nešto nije jasno, slobodno se obratite svom pedijatru ili patronažnoj sestri
    * vodite dijete redovito na sistematske preglede
    * cijepite redovito svoje dijete
    * bolesno dijete vodite liječniku
    * surađujte s djetetovim odgajateljima i učiteljima, sa stručnim službama u vrtiću i školi
    * ako se dijete slučajno ozlijedi, odvedite ga liječniku
    * sklonite lijekove, otrove i sredstva za čišćenje od svoje djece
    * podržite svoje dijete
    * često pohvalite svoje dijete
    * poduzimajte mjere zaštite djeteta kad procijenite da je potrebno
    * zastupajte najbolji interes svog djeteta

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba