/11 /11

„Način kako vidimo problem jest problem.“

S.R. Covey

Djeca su često „svjedoci“ sukoba među roditeljima. Stoga su načini rješavanja sukoba tim više bitni. Kada su sukobi u obitelji česti, uključuju fizičko i/ili seksualno nasilje među roditeljima, govorimo o svjedočenju nasilju u obitelji – obliku zlostavljanja djece.

Kako bi sukobi među roditeljima imali maksimalno pozitivne posljedice po dijete, koliko mogu imati, odnosno, kako bi dijete naučilo nenasilno rješavati sukobe, doći do rješenja sukoba koje zadovoljava obje ili više strana, važno je da su roditelji „dobar primjer“. Iz kvalitetnih sukoba proizlaze uspješna suočavanja s problemima, jedna od najvažnijih životnih lekcija koju roditelji mogu dati svom djetetu.

Sukob je situacija u kojoj dvije ili više osoba žele ostvariti svaka svoj cilj ili potrebu, a opažaju da se može ostvariti samo jedan. Druga strana percipira se kao prepreka ili prijetnja. Tijekom života ulazimo u sukobe s jedne strane između naše želje da surađujemo s drugom osobom, a s druge strane naše potrebe da sačuvamo svoj integritet, sebe.

Najznačajniji izvori poteškoća proizlaze iz nespremnosti da se suočavamo i nosimo sa sukobima.

Sukob je dio svakodnevnog života. Umjerena količina sukoba je potrebna za produktivno funkcioniranje jer daje mogućnost za pozitivne promjene. No, prevelik broj sukoba i gubitak kontrole nad njima dovode do nefunkcionalnosti nekog odnosa, pojedinaca ili zajednica.

Osnova svakog sukoba je loša komunikacija.

Za dobru komunikaciju trebamo posjedovati i vještine slušanja i promatranja drugih te vještine prenošenja vlastitih ideja i osjećaja drugima-tzv. „vještine govorenja“.

„Slušati“ nije isto što i „čuti“. Iako mislimo da smo nekoga čuli što je on rekao, to ne znači da smo ga razumjeli. Upravo u tom trenu započinju se razvijati sukobi. Jedna se strana smatra  „neslušanom“,  a aktivno slušanje prvi je korak u procesu rješavanja sukoba.

Komunikacija se sastoji od verbalne i neverbalne, a važno je opažati i registrirati obje, dakle, što nam druga strana govori, kojim nam tonom to govori, kojom brzinom, glasnoćom...ali i kako se druga strana ponaša, jel se doima opuštenom, uznemirenomn, u strahu, ljutom, gleda li nas u oči ili u pod, u stranu, nezainteresirano u npr. televiziju ....?

Važno je imati na umu da nam ponekad poruke koje nam osoba šalje riječima nisu u skladu s porukama koje dobivamo neverbalnim znakovima (npr. tonom ili ponašanjem). Nerazumijevanje i zbunjenost u takvim situacijama lako mogu preći u sukob. Zato je važno svaku nejasnoću osvijestiti, zapitati se što znači i obavezno pitati sugovornika za pojašnjenje, a ne pretpostavljati, npr. „Zbunjena sam, rekao si da te to jako ljuti, a pritom se smiješ...nije mi jasno da li si ljut radi toga ili se zafrkavaš?“.

Sukobi također nastaju jer sugovornici imaju osjećaj da druga strana ne razumije njihove potrebe. No, često uzrok tome zna biti da te potrebe nisu jasno rečene ni objašnjene. Stoga je važno izraziti svoje potrebe, osjećaje, očekivanja te utjecaj drugih na sebe. S druge strane, važno je saslušati druge, pokazujući suosjećanje i podržati ih u tome da jasno izraze svoje osjećaje, misli, želje, propitkujući ukoliko ima nejasnoća.

Kako bi ta komunikacija bila što jasnija potrebno je izražavanje putem „ja-poruka“. To znači da svaka osoba preuzima odgovornost za ono što je rekla, da je izravna i konkretna te da govori o sebi, kako se ona osjeća, koje su njene potrebe, ne okrivljujući pritom druge. Dakle, govoriti u „ja-porukama“ znači govoriti o vlastitim shvaćanjima situacije, vlastitim željama, a ne davati upute o tome kako bi se drugi trebali osjećati, što bi trebali željeti ili kako bi se trebali ponašati (npr. umjesto „Ti uvijek dozvoljavaš sinu ono što sam mu ja zabranila, to radiš namjerno da bi meni napakostio, nije ni čudno da će biti poput tebe!“ treba reći „Jako sam zabrinuta radi našeg sina, bojim se da ne reagiramo isto na njegovo ponašanje što uzrokuje njegovo nedisciplinirano ponašanje. Željela bih da porazgovaramo o tome.“)

Uvježbavanjem ovakvog načina komunikacije prvi je i najvažniji korak u izbjegavanju sukoba.

Međutim do sukoba ipak ponekad može doći i treba doći. Važno je da sukobi riješe jer iz njih mogu proizaći i mnoge koristi.

Prvi korak u rješavanju sukoba je suočavanje s istim. Naime, mnogi su skloni „stavljati problem pod tepih“, odnosno šutnjom probati „prijeći preko“ problema te na taj način izbjeći suočiti se s problemom, a bez toga, nažalost nema niti rješavanja sukoba niti rješavanja problema. Neki su skloniji probati riješiti sukob obranom, zanijekati svoju krivicu ili ne prihvatiti kritiku druge strane, već prebacuju krivnju na drugoga, a time onemogućavaju proces suočavanja s problemom jer stavljaju odgovornost za problem na drugoga.

Kao što smo rekli, dobra komunikacija ključ je svega. Međutim, kada se radi o temama koje su nam jako važne, a u obiteljima je upravo to često slučaj, bilo da se radi o egzistencijalnim pitanjima, pitanjima odgoja djece, odnosa među roditeljima ili dr. često su uključene snažne emocije. U takvim situacijama je češće da će doći do sukoba jer strane neće biti u mogućnosti „čuti“ drugu stranu radi intenziteta vlastitih emocija. Tada je važno izraziti svoje osjećaje riječima te zamoliti drugu stranu za kratku odgodu suočavanja s problemom. Dobro je u takvim situacijama prošetati, napraviti si toplu kupku, pustiti glazbu, isplakati se...jednostavno pustiti malo vremena da prođe, da osjećaji smanje intenzitet. Druga strana treba poštivati i razumjeti ovu potrebu i dozvoliti to vrijeme.

Slijedeći korak u suočavanju s problemom je razgovor među stranama o njihovom viđenju problema, svakoga sa svoje strane, njihovim očekivanjima, potrebama i željama. Dok jedna strana govori o svom viđenju problema, druga se strana treba kontrolirati u opravdavanju, upadanju u riječ, vrijeđanju i sl., već treba, kao što smo i rekli, „slušati“, pokušati razumjeti, tražiti pojašnjenje ukoliko ne razumije.

Na taj se način prikupljaju i mogući načini rješavanja problema. Svako od mogućih rješenja potrebno je evaluirati, razmotriti njegove dobre i loše strane, te potom izabrati ono rješenje koje, naravno ne samo da ima najviše dobrih strana, nego je i prihvatljivo za obje osobe u sukobu. Rješenje koje nije prihvatljivo jednoj strani, nije dobro rješenje, jer ono će samo uzrokovati daljnje sukobe. Kada se obje strane odluče za neko rješenje, potrebno ga je  provesti te promotriti rezultate.

Ponekad dvije strane nisu u mogućnosti iznaći neko zajedničko rješenje. Tada te dvije strane mogu prekinuti međusobni odnos, jednostavno otići. Međutim, roditelji to ne mogu. Veličina dobrih roditelja je u tome da se uspiju kontrolirati toliko da sukob odgode dok dijete nije u blizini, da si daju dodatnog truda u razumijevanju druge strane i pokušavanju rješavanja sukoba na gore navedene načine, da potraže pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja ukoliko sukob nisu uspjeli riješiti sami te da, ukoliko sukobe ni tada nije moguće riješiti, sačuvaju razinu odnosa sa drugim roditeljem do te mjere da se mogu mirno razići. Jer protivno mišljenjima mnogih roditelja, djeca su u stanju prebroditi rastavu svojih roditelja, sukobi i nasilje su ti koji ostavljaju trajne posljedice na razvoj djece.