/11 /11

Potaknuta, nažalost, osobnim iskustvom, ali isto tako nažalost brojnim iskustvima ljudi i roditelja u mojoj blizini, željela bih u ovoj kolumni dotaknuti temu razvoja privrženosti kod male djece (sve u okviru teme „Prve tri su najvažnije“).

Tužna je situacija hrvatskog zakonodavstva koje predviđa mogućnost smještaja majki s djecom u bolnicama samo ako je dijete staro do 6 mjeseci i ukoliko majka doji. Ukoliko je dijete staro, recimo 2 godine, dovoljno je veliko da bolesno ostane samo, barem preko noći, u bolničkoj sobi. Velika većina bolnica dozvoljava da majke ili očevi ostaju uz djecu tijekom dana. No ima i bolnica (neke od njih se nazivaju i bolnicama – prijateljima djece) gdje je moguće ostati uz dijete od npr. 12 do 18 sati. I to je to. Ponekad, čak ni uz najbolju volju ili uz najdeblji novčanik niste kao roditelj u mogućnosti ostati uz svoje dijete jer jednostavno nema fizičkog prostora gdje bi mogli staviti krevet za vas. Ili makar fotelju.
Upoznala sam majke koje su odlazile iz bolnice u 11 navečer da bi se u 5 ujutro vraćale kako se dijete ne bi probudilo, a da njih nema u blizini. Također sam razgovarala s majkom koja je 7 dana (ili točnije noći) provela uz bolesno dijete sjedeći na stolici uz njegov krevet i spavajući sjedeći.

To su sve strašne priče, koje ukazuju na potrebu mijenjanja i zakonodavstva i zdravstva, koje se, na svu sreću, polako počelo mijenjati. Nadam se da će se skoro u brizi oko kvalitetnog fizičkog ozdravljenja naći mjesta i za brigu i za psihičko zdravlje fizički bolesne djece. No majke koje se ne daju odvojiti od svoje bolesne djece intuitivno znaju je jako važna prisutnost roditelja (a ne samo doktora) da bi se dijete osjećalo sigurno (kako kaže reklama – manje boli kada je mama tu). Kao što je jako važna prisutnost roditelja da bi se razvila privrženost između majki i djece.U našem društvu malo dijete je obično posebno vezano uz jednu do dvije osobe (za razliku od nekih afričkih kultura gdje dijete kontinuirano odgaja nekoliko osoba), i uz njih se djeca posebno i najviše vežu – razviju privrženost. Istraživanja na djeci koja su odgojena u sirotištu pokazuju da djeca koja su lišena roditeljske ljubavi zaostaju u razvoju za drugom djecom, jer se sa njima nema tko dovoljno baviti.

Takvoj djeci nedostaje audio-vizualnih poticaja, razgovora, pažnje, ali i privrženosti s jednom posebnom osobom. Privrženost se razvija kroz tri faze: do dva mjeseca života dijete ne pokazuje razliku u svojim reakcijama prema roditeljima ili prema nekim nepoznatim osobama. Iako je ljudsko lice ono što dijete najviše voli vidjeti, svejedno je da li ono pripada majci, ocu ili nekoj nepoznatoj osobi. Od drugog do sedmog mjeseca djeca usmjeravaju svoju pažnju i svoje reakcije prema skrbniku – jednoj osobi koja je posebna. Od osmog mjeseca pa do otprilike druge godine života privrženost sa majkom (ili drugom obožavanom odraslom osobom) je posebno naglašena jer je dominantna emocija koja je prisutna u tom periodu života strah – od nepoznatog ili od odvajanja. Majka bi tu trebala biti sigurna luka od koje dijete odlazi u istraživanje i vraća joj se kada se nađe u nekoj nepoznatoj situaciji. Djeca u ovoj fazi počinju aktivno protestirati kada ih se odvoji od majke, te se smiruju kada se majka vrati u njihovu blizinu. Većinu strahova i problema može riješiti jednostavna prisutnost majke.

Također je vrlo zanimljivo (a to je jedan od pokazatelja privrženosti) da djetetove reakcije na nepoznate situacije ovise o reakcijama skrbnika – dijete u nepoznatoj situaciji pogleda prvo majku da vidi kako je ona reagirala, prema njezinoj reakciji formira svoju. Nakon što se razvije privrženost s jednom osobom, dijete se boji razdvojiti od nje – ta osoba (najčešće majka) predstavlja sigurnost, hranu, toplinu, ljubav… Zato je za dijete strašno kada zbog bolesti mora ostati u bolnici – još k tome samo. Psiholozi su primijetili kroz promatranje ponašanja hospitalizirane djece da ta razdvojenost prolazi nekoliko faza – u prvoj fazi dijete protestira, žestoko se opire separaciji, plače, vrišti i zahtjeva povratak svoje majke. U drugoj fazi, koja nastupa nakon nekoliko sati ili dana (zavisno od prethodnih iskustava djeteta) slijedi faza očajanja. U toj fazi dijete je depresivno i izbjegava kontakt s drugim osobama, dok u trećoj fazi dijete (naizgled) postaje ravnodušno i okreće se osobama koje ga svakodnevno okružuju – sestrama, doktorima, ostaloj djeci u bolnici. Nakon povratka kući iz bolnice, dolazi do ponovnog razvijanja privrženosti s voljenom osobom od koje je dijete bilo razdvojeno, koje može potrajati nekoliko dana (dok se dijete ne odljuti).

Ukoliko je razdvojenost djeteta i majke uzrokovana majčinom bolesti ili nekom drugom situacijom, važno je da dijete ostaje s bliskim osobama, s kojima je razvilo privrženost i vezanost (otac, bake i djedovi…), jer se time smanjuje separacijski stres koje dijete neminovno doživljava zbog razdvojenosti od majke. Što više stvari ostaje istima u djetetovom životu (djetetova okolina, igračke…), to je manji stres kojeg dijete doživljava. Razdvajanje roditelja i djeteta je ono najgore što se može dogoditi djetetu (ali i roditelju), bilo to razdvajanje opravdano ili ne. Jako je važno da u situacijama u kojima roditelj i dijete nisu razdvojeni, dijete ima osjećaj sigurnosti u svog roditelja, da zna da je on njegova sigurna luka, da se na njega uvijek, ali baš uvijek može osloniti. Djeca onih roditelja koji su svojom djecom razvili obrazac tzv. „nesigurne privrženosti“ nisu sigurna da će roditelj biti uvijek tu, da će doći ako zaplače; da će pomoći ako ga zamoli. Takva djeca pokazuju veći strah od odvajanja nego djeca s razvijenim obrascem tzv. „sigurne privrženosti“ koja znaju da na roditelja uvijek mogu računati. Kako nas život dovodi do teških situacija koje ne možemo kontrolirati, posebice u slučajevima bolesti, ponekad morate dovesti sebe i svoje dijete do situacije razdvojenosti.