/11 /11

-AAAAAAAAAAaaaaaaaaaAAAAAAAAAaaaaaaaaaaAAAAAA... – poput sirene za opću opasnost iz nekih davnih godina, ponekad solo, češće u duetu.

-Ja sam prvi htio tu sjesti! – Ja sam prva htjela otvoriti vrata! – Ja sam se prvi htio kupati! – Ja sam prva htjela pjevati!

Pravo prvenstva - kako ozbiljna stvar i kako pogubna za moje uši, živce...uši i živce naših susjeda...prijatelja...cijelog kvarta...  Diši duboko, broji u sebi, diši duboko...svi smo na rubu hiperventiliranja.

-Ja sam se prije rodila! Ja sam tvoj prvi sin!

Zahtjevna faza. Koliko ono traje? Nemojte mi to govoriti, ne znam hoću li uspjeti izdržati toliko.

Grčevi su imali smisla (i bili jednako iscrpljujući), i zubići također. Imao je smisla onaj visoki C kojeg bi gđica Filozof razvukla gotovo do pucanja kristalnih čaša u vitrini kad je imala vodene kozice i vrištanje Malog Princa kad je trebalo čistiti nos. Dao bi se razumjeti glasan vrisak zbog ogrebanog koljena ili rasječene brade (tu su bila tri šava, ali nije bilo ni suza ni vriska – bio je previše sretan zbog spašenih sladoleda koje je nosio pa se nije dočekao na ruke)...ali ovo je teško razumjeti i nemoguće objasniti da nije važno tko će prvi dobiti ručak u tanjur, tko će prvi popiti vode ,oprati zubiće...

Svaka faza do sad je imala nekog smisla i predvidljiv rok trajanja, od one poznate –Zašto?  - do pričaj opet istu priču (Vuk i 7 kozlića i Tri praščića su bili apsolutni hit, toliko smo ih puta ponovili, da kad su ih oboje naučili napamet, prebacila sam im lopticu pa su jedno drugom pričali do mile volje, a ja sam malo počinula).

Razmišljala sam, razmišljala, baš poput profesora Baltazara, i onda mi je sinulo – što ne možeš pobijediti, a ti mu se pridruži.

Ne, nisam i ja počela nekontrolirano i histerično vrištati, mada mi je i to bilo palo na pamet u jednom trenutku slabosti.

Želite biti prvi? Pa, evo, izvolite...

-Tko će raspremiti perilicu?

-Tko će nositi tanjure, vilice, žlice na stol? Tko slagati salvete?

-Tko će upariti čarape? Tko složiti krpe i ručnike?

-Tko će odnijeti robu u stroj za pranje?

-Tko će usisati pod? Tko obrisati prašinu?

Onaj zaglušujući AAAAAAAaaaaaAAAAAAAAaaaaaaaaa s početka se, nekom čarolijom, pretvorio u jednako glasno, ali razdragano –Ja! Ja! Jaaaaa!

Vrijedne su se ručice bacile na posao, zadataka ima napretek svaki dan, a ja se pitam kako se ranije nisam toga sjetila.