/11 /11

Kad imaš 2 i 3 godine, baš ništa ti ne znači ime grada, ime države. Orijentiraš se po nekim posve drugim smjernicama i vodiš se, najčešće, srcem. Ono nepogrešivo zna na kojim mu je meridijanima i paralelama najljepše. Srce zna gdje je dom.

Na našu sreću imamo nekoliko mjesta koja zovemo dom. Gđica Filozof zna reći da smo bogati kućama. Jesmo. Osim stana u kojem živimo, doma nam je i stan mojih roditelja u drugom gradu, te mala kućica na najljepšem otoku i još stara kamena kuća mojih djedova.  I svugdje nam je lijepo. I djeca svugdje uživaju i imaju svoje male rituale, različite, s obzirom na mjesto gdje se nalaze, na uzrast  i na godišnja doba.

S nepune 2 Mali Princ je počeo spominjati Plavu kuću. Bilo je ljeto i bili smo na otoku. Nije imao fond za detaljno objasniti na što točno misli, pa nam nije bilo najjasnije. Morali smo, ipak, obratiti pažnju i pokušati dokučiti kad se iz dana u dan ponavljalo da on želi u Plavu kuću i da ga odmah tamo vodimo.

Prvo smo ispregledali sve kuće u našoj uvali, bile su dvije plave, ali rekao je da nisu prave. Zatim smo prelistali sve slikovnice, pažljivo, stranicu po stranicu, tražeći je li se gdje skrila kakva plava kuća. Kuća je bilo raznih, neke su bile i plave, ali Mali Princ je stalno odmahivao glavom i govorio – Ne.

Pokušala sam spasiti stvar crtanjem plavih kuća, na papiru, kredom na podu tarace, pričanjem priča... Lijepo pričam, kažu i da lijepo crtam, ali nisam uspjela pogoditi što bi Mali Princ htio. Konačno sam se predala, jer više nisam znala što i kako. Prestala sam obraćati pažnju, a on je i dalje redovito spominjao Plavu kuću.

Krajem ljeta, nakon debela dva mjeseca (što je za nekoga s nepune 2 jaaaako dugo) vratili smo se kući, u naš mali stan. Još ispred zgrade Mali princ je ushićeno počeo vikati „Plava kuća! Plava kuća!“. Zaokupljeni torbama i ostalim stvarima nismo obraćali previše pozornosti. Uostalom, naša zgrada uopće  niti malo nije plava. Više je bež. Ali on nije odustajao. Penjući se kružnim stubištem vukao me naprijed ne bi li što prije stigli. Kad smo otvorili vrata ujurio je i stao nasred dnevnog boravka s osmijehom od uha do uha – Mama, TO je Plava kuća!“. Tek tada sam povezala da ima nekoliko plavih detalja – dva ormara, par okvira za slike i da je njemu cijelo vrijeme nedostajao njegov dom. Njegov kutak i igračke, mjesto ljubavi i sigurnosti.

Jer, kad imaš 2 i 3 godine, ne znaš da nije jednostavno ni moguće u jednom danu biti na svim mjestima koja voliš i gdje želiš biti. Naravno da sam mu ja bila kriva što nije mogao spavati u svojoj Plavoj kući, pa prije ručka biti na plaži, pa nakon ručka otići na predstavu u gradu na obali, pa navečer biti tko zna gdje...ali sve mi je oprostio, a Plava kuća je dobila veliko slovo i do danas ostala mjesto ljubavi, sigurnosti i zajedništva. Plava kuća, to je naš dom.