Kada kod djeteta ili adolescenta primijetimo izražene promjene u ponašanju, raspoloženju ili svakodnevnom funkcioniranju, važno je da ih ne zanemarimo, već da pristupimo djetetu, pitamo ga kako je i po potrebi potražimo pomoć. (Foto: Magnific.com)

/11 /11

Za aktualne sadržaje i vijesti iz svijeta roditeljstva i trudnoće odaberite Ringeraju kao svoj preferirani izvor na Googleu.

Postavi

Svako loše raspoloženje tinejdžera ne znači da s njim nešto nije u redu. Odrastanje donosi promjene raspoloženja, svađe, zatvaranje u sobu i dane kada dijete jednostavno ne želi razgovarati.

Ali ponekad se iza tih promjena krije ozbiljnija kriza.

Roditelji najbolje poznaju svoje dijete pa su često među prvima koji mogu primijetiti da se nešto promijenilo. Možda se dijete odjednom povlači od prijatelja. Više ga ne veseli nešto što je donedavno voljelo. Lošije spava. Postaje izrazito razdražljivo. Popušta u školi. Ili počinje govoriti da ništa nema smisla.

Takve promjene ne treba odmah tumačiti kao znak najgoreg. Ali ih također ne smijemo zanemariti.

Kada dijete postane drugačije nego što smo navikli

Psihička kriza nema samo jedno lice. Kod jednog djeteta može se pokazati kao tuga i povlačenje, a kod drugog kao ljutnja, svadljivost ili problemi u školi.

Program MIRA slovenskog Nacionalnog instituta za javno zdravstvo (NIJZ) među znakovima upozorenja kod adolescenata navodi, između ostalog, dulje razdoblje negativnih emocija, stalnu zabrinutost, poteškoće s koncentracijom i pamćenjem, poteškoće u učenju, promjene u spavanju i prehrani, gubitak interesa za aktivnosti u slobodno vrijeme, izraženu usamljenost, razdražljivost i izoliranost od vršnjaka.

Posebno ozbiljno treba shvatiti samoozljeđivanje i suicidalne misli.

Važna je prije svega promjena u odnosu na uobičajeno ponašanje djeteta. Ako je dijete oduvijek tiše i povučenije, to samo po sebi još nije znak za uzbunu. Ali ako se društveno dijete odjednom potpuno povuče, prestane odlaziti na treninge, izgubi kontakt s prijateljima i tjednima djeluje bezvoljno, to je nešto drugo.

Obratimo pozornost i na izjave poput:

„Ništa više nema smisla.“

„Svima bi bilo bolje bez mene.“

„Ionako je svejedno.“

„Volio/voljela bih da me nema.“

„Ne mogu više.“

NIJZ među znakovima upozorenja na rizik od samoubojstva navodi govor ili pisanje o smrti i samoubojstvu, izražavanje beznađa, bespomoćnosti i osjećaja da nema izlaza, opraštanje od drugih, rizično ponašanje ili samoozljeđivanje te druge iznenadne i neobjašnjive promjene ponašanja.

Kako uopće započeti takav razgovor?

Vjerojatno nema roditelja kojem bi takav razgovor bio ugodan. Često se bojimo da ćemo reći nešto pogrešno, da će se dijete još više zatvoriti ili da ćemo od nečega malog napraviti veliki problem.

Ali za početak nisu potrebne savršene riječi.

Možemo započeti vrlo jednostavno:

„U posljednje vrijeme primjećujem da nisi kao inače. Brinem se za tebe.“

„Vidim da ti je teško. Želiš li mi reći što se događa?“

„Ne moraš sve rješavati sam/sama. Tu sam.“

Važnije od savršenog pitanja jest ono što napravimo nakon njega: slušamo.

Nemojmo odmah uvjeravati dijete da „nije tako strašno“, uspoređivati njegovu krizu s problemima drugih ili ga zatrpavati rješenjima. Nešto što se odrasloj osobi možda čini rješivim, adolescent u tom trenutku može doživljavati kao potpuno bezizlaznu situaciju.

Smijemo li ga izravno pitati o samoubojstvu?

Da.

To je jedna od najvažnijih poruka za roditelje.

Ako smo zabrinuti da dijete razmišlja o samoubojstvu, možemo – i trebamo – o tome pitati izravno.

Na primjer:

„Razmišljaš li ponekad o tome da više ne želiš živjeti?“

„Razmišljaš li o tome da si nešto napraviš?“

„Razmišljaš li o samoubojstvu?“

Među ljudima još uvijek postoji strah da ćemo izravnim pitanjem djetetu „dati ideju“. Stručne smjernice NIJZ-a naglašavaju da to nije istina. Razgovor o suicidalnim mislima ne povećava vjerojatnost suicidalnog ponašanja. Naprotiv – osobi koja prolazi kroz krizu može omogućiti da napokon kaže što proživljava i osjeti da je netko spreman saslušati je.

Treba izbjegavati pitanja koja već sugeriraju očekivani odgovor, primjerice: „Ne bi valjda napravio/napravila neku glupost?“ Takva pitanja djetetu mogu poručiti da odgovor koji bi nas mogao prestrašiti zapravo ne želimo čuti.

Što ako dijete kaže: „Da, razmišljam o tome“?

Takav odgovor može prestrašiti roditelja. Ali upravo je u tom trenutku važno pokušati ostati miran.

Saslušajmo dijete bez osuđivanja. Nemojmo umanjivati njegove osjećaje riječima poput „proći će“, „imaš sve što ti treba“ ili „drugi imaju još veće probleme“.

I prije svega: suicidalne misli nemojmo tretirati kao tajnu koju pod svaku cijenu moramo zadržati za sebe.

Svako razmišljanje o samoubojstvu treba shvatiti ozbiljno. Ako procijenimo da je dijete neposredno ugroženo, potrebna mu je hitna stručna pomoć. U hitnom slučaju treba nazvati 112 odnosno potražiti hitnu medicinsku ili psihijatrijsku pomoć.

Razgovor može započeti odrasla osoba

Ovogodišnji Svjetski dan prevencije samoubojstva, koji se obilježava 10. rujna, održava se pod sloganom „Mijenjajmo razumijevanje samoubojstva“. Riječ je o posljednjoj godini trogodišnje međunarodne kampanje 2024.–2026., čija je bit prijelaz od šutnje i stigme prema otvorenosti, razumijevanju i podršci.

Kod djece i adolescenata ta poruka postaje vrlo konkretna.

Ne treba čekati da dijete samo dođe do nas i kaže: „Trebam pomoć.“

Ponekad razgovor mora započeti odrasla osoba.

Pitanjem: „Kako si?“

A ako osjećamo da je potrebno, i puno težim: „Razmišljaš li o tome da si nešto napraviš?“

Možda nećemo znati riješiti njegov problem. To se od roditelja ni ne očekuje. Ali možemo napraviti prvi važan korak: primijetiti, pitati, slušati i potražiti pomoć.