/11 /11

1. Zaštita pred sunčevim zrakama

• S djetetom provodimo vrijeme na plaži ujutro i predveče, a između 11 i 15 sati se zadržavamo u sjeni ili u stanu
• Za vrijeme kupanja na moru dijete treba imati pokrivač na glavi, najbolje kapicu s štitnikom, koji ima produžetak i za vrat. Treba biti iz materijala, koji se brzo suši i u slučaju pada u vodu trebala bi biti plovna. Preporučujemo također kupaće odjelo iz neoprena koje štiti ramena pred sunčevim zračenjem, vjetrom i nižom temperaturom vode.
• Dječju kožu je potrebno zaštititi s kremom i visokim zaštitnim faktorom.
• Ako dijete ima alergiju na sunčevo zračenje potrebno se posavjetovati sa doktorom prije odlaska na more.

 
2. Temperatura vode i zadržavanje djeteta u vodi

Moramo biti svjesni da se djeca puno brže hlade od odraslih. Zbog toga zadržavanje u moru mora biti kratkotrajno. Dalje zadržavanje u vodi ispod 28ºC uzrokuje brojna oboljenja. Zbog toga s djetetom provodite vrijeme u toploj vodi ili za vrlo kratko vrijeme u moru.

Preporučujemo kupaća odjela iz neoprena koja zadržavaju tjelesnu toplotu i štite dijete pred vjetrom i suncem.

Pomoći će vam pojasa za plivanje u kojem dijete može plivati s vama. Na taj način ćete imati vremena za vlastitu rekreaciju i opuštanje.   
 
 3. Različite preporuke

• U slučaju opekotine od meduze moramo prvo maknuti krakove s kože što učinimo s trljanjem s alkoholom ili pijeskom. Nakon toga kožu ohladimo s oblozima.
• Ako su opekline meduze više raširene moramo potražiti lječničku pomoć.
• Ako dijete već hoda i samo ulazi u vodu, može stati na ježa. Zbog toga preporučujemo da dijeca imaju gumenu obuću kako bi se ovakvi ubodi izbjegli. Ježinca iz kože odstrnjujemo sa sterilnom iglom ili pincetom.
• Valovi mogu dijete uplašiti i iznenaditi, zbog toga moramo stalno biti uz dijete i ne smijemo ga niti za trenutak pustiti samo.
• Zbog komaraca koji su najbrojniji predvečer preporučujemo da dijete ima laganu odjeću s dugim rukavima koja ga štiti pred ubodima.
• Zbog visokih temperatura preporučujemo veći unos tekućine u organizam.

4. Pružanje prve pomoći djetetu

Uz prometne nesreće, statistika kaže da je utapanje drugi po redu uzrok smrti djece do petnaest godina na svijetu. Utapanje je jedna od stvari za koju mislimo da se nama nikada neće dogoditi.

Razlikujemo utapanje u slatkoj i slanoj vodi:

• Utapanje u slanoj vodi: Kada morska voda prilikom utapanja dođe u pluća, nastaje razlika u osmotskim tlakovima. Sol velikom brzinom dolazi u krv, a voda u pluća. Zbog toga nastaje vrlo opasan plućni edem.
• Utapanje u slatkoj vodi: Kad u pluća uđe slatka voda, poremećaj je obrnut. Slatka voda velikom brzinom dolazi iz pluća u krv. Nastaje hipervolemija. Krv se razrjeđuje i smanjuje se koncentracija elektrolita: natrija, klora, kalcija, magnezija, a zbog hemolize (raspada eritrocita) povisuje se razina kalija.

Bez obzira na mehanizam utapanja dominantan fiziološki poremećaj je akutna hipoksija (nedostatak kisika), koja s progresivnom metaboličkom acidozom (pH krvi je nizak) i hiperkapnijom (povišeni ugljični dioksid u krvi) dovodi do zastoja srca i smrti. Značajno je da oko 10-15% utopljenika umire sa "suhim plućima" jer reflektorno suženje grkljana sprečava ulazak vode u pluća. To se najčešće događa kod mlađih osoba, te u slučaju naglog ulaska u hladnu vodu kad se podražuje živac koji dovodi do suženja grkljana (vagalni refleks).

Prilikom klasičnog načina utapanja žrtva u paničnom strahu izvodi nesvrsishodne pokrete rukama kako bi se održala na površini. Pritom se mijenja težina tijela, te povremeno nestaje ispod vode i ponovno izronjava, gutajući znatne količine vode i zraka.

Ulazak već i minimalne količine vode izaziva refleksno suženje grkljana, a nerijetko i suženje bronha, ukoliko voda uđe u dublje dijelove dišnih puteva. Dolazi do vrlo jakih bolova u prsnom košu. Nastala apneja (gušenje i nedostatak zraka) dovode do kašlja. Ponovno otvaranje dišnih puteva izaziva ponovni ulazak vode. Takva borba može trajati i do deset minuta, a pritom valja biti oprezan.

Utopljenik će se spasiocu uhvatiti oko vrata, vukući ga ispod površine. Ako je spasioc slabiji, treba pričekati da se utopljenik umori, pa ga tek onda izvući iz vode. Ako je spasioc slab plivač, onda treba pokušati utopljenika izvući bacajući mu pojas za spašavanje, ili ga izvući na plovilo ili jastuk. Uvježbani spasioc može početi sa oživljavanjem već u vodi primjenjujući umjetno disanje usta na usta ili usta na nos. Utopljenika se izvlači hvatajući ga za ruku, kosu, ispod pazuha.

Odmah nakon izvlačenja utopljenika na obalu valja pregledati usnu šupljinu. Odstraniti iz usne šupljine mulj, vodu, blato, zubnu protezu. Ako je trbuh distendiran (nadut) okrećemo utopljenika na bok i pritisnemo gornji dio trbuha ili ga obuhvatimo rukama ispod trbuha i podignemo nekoliko puta kako bi odstranili vodu iz trbuha.

Treba odmah pristupiti mjerama oživljavanja (masaže srca i umjetnog disanja). Kod bolesnika u besvjesnom stanju obavezno se mora učiniti endotrahealna intubacija (postavljanje cijevi u grkljan da se lakše ventilira bolesnik i da zaštitimo dišne puteve od ulaska sadržaja iz želuca).

Osnovni problem kod utopljenika je hipoksija (nedostatak kisika). Zato valja odmah započeti s umjetnim disanjem usta na usta ili usta na nos. Uvježbani spasioc će to raditi i u vodi. Kod skakača postoji sumnja na ozljedu vratne kralježnice. Ne smijemo glavu reklinirati tj. naginjati prema nazad, već je držimo u neutralnom položaju. Masažu srca izvodimo kad utopljenika izvučemo van ili ga stavimo na čvrstu površinu.

Reanimaciju radimo i nakon 30 min, pogotovo kad je tijelo bilo u hladnoj vodi (pothlađeno), jer su rezultati pokazali da i kod utopljenika kod kojih je reanimacija započela tako kasno bilo uspješnih rezultata upravo zbog pothlađenosti organizma. U organizmu koji je u stanju pothlađenosti (niske temperature) usporeni su svi procesi, a mozak treba manje kisika. Zbog toga su veliki izgledi u oporavak takvih bolesnika i nakon odgođene reanimacije.

Davanje kisika sastavni je dio terapije. Kad je pacijent pri svijesti dajemo kisik putem nosnog katetera. Kod apnoičnih bolesnika (onih koji su bez svijesti i ne dišu), obavezna je endotrahealna intubacija (uvođanje cijevi između glasnica u dušnik). Na taj način možemo priključiti kisik i efikasno ventilirati bolesnika.

Kod utopljenika koji su aspirirali vodu u 75% slučajeva dolazi do razvoja plućnog edema. Pojava se naziva sekundarno utapanje. Češće se događa kod aspiracije (udisanja) morske vode zbog razloga koje smo već prije objasnili. Kašalj, ubrzano disanje, bljedilo, oznojenost, povraćanje ili besvjesno stanje sumnjivi su simptomi. Od terapije daju se diuretici (lijekovi koji pojačavaju mokrenje). Na taj način se odstranjuje suvišak tekućine. Daje se i kisik.