Fizičko kažnjavanje može zaustaviti neželjeno ponašanje u trenutku, ali dijete ne uči kako postupiti sljedeći put te može narušiti osjećaj sigurnosti i povjerenja u odnosu s roditeljem. (Foto: Magnific.com)

/11 /11

Za aktualne sadržaje i vijesti iz svijeta roditeljstva i trudnoće odaberite Ringeraju kao svoj preferirani izvor na Googleu.

Postavi

Dijete prestaje vrištati, spušta predmet ili radi ono što mu se kaže. Ako promatramo samo tih nekoliko sekundi, možemo zaključiti da je fizička kazna djelovala. Ali važno pitanje nije samo: "Je li me dijete poslušalo?" Važno je i: "Što su naučili iz ovog iskustva i što će znati učiniti sljedeći put?".

Fizička kazna nije samo ono što obično nazivamo batinama ili teškim batinama. To je i šamar, udarac po stražnjici ili ruci — svaka upotreba fizičke sile usmjerena na to da dijete osjeti bol ili nelagodu kako bi poslušalo.

Tema nije daleko. Dana 11. svibnja 2026. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je procjenu da se oko 1,2 milijarde djece svake godine fizički kažnjava u vlastitim domovima. U Bosni i Hercegovini posljednji reprezentativni nacionalni podaci su zabrinjavajuće stari: istraživanje MICS iz 2011.–2012. pokazalo je da je 55 posto djece u dobi od dvije do 14 godina bilo izloženo nasilnim metodama discipline u domu, uključujući 40 posto djece koja su fizički kažnjena. UNICEF-ova Analiza situacije iz 2025. još uvijek se oslanja na te podatke, što također ukazuje na ozbiljan nedostatak recentnih nacionalnih informacija.

Zašto roditelj posegne za udarcem

Većina roditelja ne udara svoje dijete jer žele biti okrutni. To se češće događa u trenutku iscrpljenosti, straha, srama ili potpunog osjećaja nemoći.

Dijete ne sluša deseti put. Vrijeme prolazi. Drugi ljudi promatraju. Roditelj osjeća da njegove riječi više ništa ne znače i da gubi kontrolu. Pojavljuju se poznate misli: "Moji roditelji to nikada ne bi dopustili" i "Ako mu sada dopustim da to učini, što će biti s njim?".

Ispod ljutnje često se krije strah i uvjerenje da dobar roditelj mora odmah zaustaviti neprihvatljivo ponašanje. To možemo razumjeti. Ali samo zato što možemo razumjeti zašto roditelj udara dijete ne znači da je udaranje prihvatljivo. Roditelju je potrebna podrška da bi postupio drugačije, a djetetu je potrebna zaštita od postupka koji ga boli i plaši.

Što dijete uči udaranjem

Roditelj vidi neposlušnost. Dijete može istraživati, reagirati impulzivno, biti gladno, preumorno ili još nije razvilo dovoljno samokontrole da primijeni poznato pravilo u teškom trenutku.

Zato, kada pitamo dijete "Zašto si to učinio/la?", često dobijemo iskren, ali frustrirajući odgovor: "Ne znam."

Kada udarac naglo prekine situaciju, dijete može stati jer osjeća bol, strah ili iznenadni gubitak sigurnosti s osobom o kojoj ovisi. Možda nije razumjela zašto je njegovo ponašanje pogrešno. Možda samo pokušava izbjeći još jedan udarac, roditeljsku ljutnju ili gubitak bliskosti.

Udarac utječe ne samo na ponašanje, već i na osjećaj sigurnosti i povjerenja u odnosu s roditeljem. Kada je osoba kojoj se dijete prirodno obraća radi zaštite istovremeno i osoba od koje se mora zaštititi, dijete se nalazi u zbunjujućoj i bolnoj poziciji. Može i dalje voljeti roditelja i tražiti njegovu bliskost, ali istovremeno početi skrivati pogreške, osjećaje i probleme kako bi izbjeglo ljutnju ili kaznu. Bliskost ne mora biti naglo prekinuta, ali povjerenje može postupno ustupiti mjesto oprezu: dijete može postati poslušnije roditelju, a manje iskreno s njim.

Dakle, udaranje može djetetu prenijeti poruku da jača osoba mora nanijeti bol kako bi stekla poslušnost, da je važnije izbjeći kaznu nego razumjeti problem i da se sukob može riješiti silom kada riječi ne djeluju.

To ne znači da će svaki pojedinačni udarac imati iste posljedice, niti da će svako fizički kažnjeno dijete razviti poteškoće. To znači da udaranje djetetu ne pokazuje što može učiniti umjesto neprihvatljivog ponašanja sljedeći put kada se nađe u sličnoj situaciji.

Što istraživanje pokazuje

Pregledom 69 prospektivnih longitudinalnih studija utvrđeno je da je tjelesno kažnjavanje povezano s povećanim problemima u ponašanju tijekom vremena i nije povezano s pozitivnim dugoročnim ishodima za djecu.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je tjelesno kažnjavanje povezano s lošijim mentalnim i fizičkim zdravljem, većom agresijom, problemima u ponašanju te slabijim kognitivnim i socioemocionalnim razvojem. Američka akademija za pedijatriju također preporučuje roditeljima da ne koriste udaranje, prijetnje, ponižavanje i sramoćenje kao metode discipline.

„I mene tuku, pa mi ništa ne nedostaje“

Mnogim odraslima je teško propitivati tjelesno kažnjavanje jer ga doživljavaju kao osudu vlastitih roditelja ili cijelog djetinjstva.

Ali možemo voljeti svoje roditelje i istovremeno priznati da su neki njihovi postupci bili pogrešni. Možemo razumjeti da su radili ono što su znali i odlučiti se drugačije nositi s onim što danas znamo.

Možda ste izrasli u dobru osobu. Ali to ne dokazuje da ste dobro zbog batinanja. Vjerojatnije je da ste rasli zbog ljubavi koju ste također primili, podrške drugih ljudi, vlastitih sposobnosti i dobrih iskustava - ili unatoč tome što ste bili pretučeni.

Promjena obrasca nije izdaja obitelji. To može biti nastavak ljubavi - s više znanja i manje straha.

Roditeljstvo bez udaranja nije roditeljstvo bez granica.

Ne udarati dijete ne znači dopustiti mu da radi što želi. Roditelj i dalje vodi.

Zaustavite opasno ponašanje, uklonite predmet, odvojite djecu, prekinite aktivnost ili primijenite razumnu posljedicu povezanu s ponašanjem.

I uz sve to, dijete može plakati, prosvjedovati ili biti ljutito zbog granice. Teška emocija nije dokaz da je granica pogrešna. Dijete tek uči nešto novo, a učenje je ponekad težak proces i često uključuje frustraciju. Razlika je u tome što dijete zaustavljamo kako bismo nekoga zaštitili, a ne kako bismo izazvali bol i strah.

Što učiniti umjesto udaranja

U napetom trenutku roditelju nije potreban savršen govor. Potrebno je prvo zaustaviti štetu, a tek kasnije objasniti i poučiti.

Zaustavite ponašanje kratko i slatko:

"Neću dopustiti da udaraš. Zaustavit ću tvoje ruke."

"Ovo nije sigurno. Izvest ću te odavde."

"Sad spremam igračku jer je bacaš. Pokušat ćemo ponovno kasnije."

Nemojte se upuštati u dugu raspravu:

"Imaš pravo biti ljut na mene. Odluka ostaje ista."

"Sada izlazimo. Razgovarat ćemo kad se smirimo."

Ako osjećate da biste mogli udariti svoje dijete, prvo zaustavite sebe.

Ako je dijete sigurno, prestanite razgovarati, spustite ruke i napravite nekoliko koraka unatrag. Ako je moguće, zamolite drugu odraslu osobu da na neko vrijeme preuzme situaciju. Sigurnost se mora odmah osigurati, ali razgovor može pričekati dok ne ponovno uspostavite kontrolu nad svojim tijelom i glasom.

Kada se svi smire, pomozite djetetu da nauči što može učiniti sljedeći put:

"Što se dogodilo prije nego što si udario?"

"Što si tada htio?"

"Kako možeš tražiti igračku, a da ne udariš?"

"Vježbajmo što možeš reći kada si ljut."

Cilj discipline nije da dijete pati zbog onoga što je učinilo, već da se postupno razvije vještina koja mu je u tom trenutku nedostajala. Dosljedan odgovor roditelja pomaže djetetu da nauči što je prihvatljivo ponašanje.

Ako ste već udarili dijete

Jedan udarac ne definira cijeli odnos, ali ga ne treba umanjivati. Ono što radimo nakon njega vrlo je važno.

Kad se smiriš, možeš reći:

„Udario sam te. Nisam to trebao učiniti. Nitko nema pravo udariti te. Nisi odgovoran za moje udaranje. Trebao sam tvoje ponašanje zaustaviti na drugačiji način. Ono što si učinio i dalje nije prihvatljivo i razgovarat ćemo o tome, ali bez udaranja. Žao mi je i potrudit ću se da se to ne ponovi.“

Isprika ne oduzima autoritet roditelju. Pokazuje djetetu da osoba može imati moć, griješiti, preuzeti odgovornost i pokušati popraviti odnos. Isprika ne može izbrisati ono što se dogodilo, ali može biti prvi korak prema ponovnom stjecanju osjećaja sigurnosti i povjerenja.

Ako se udaranje ponavlja ili osjećaš da ga ne možeš zaustaviti, samo obećanje vjerojatno neće biti dovoljno. Potreban je konkretan plan, podrška druge odrasle osobe i, kada je dostupna, stručna pomoć.

Dijete ne treba savršenog roditelja. Treba mu odrasla osoba koja je spremna učiti, popraviti ono što je povrijedilo i koristiti svoju moć za zaštitu, a ne za zastrašivanje.

Možda nam u tome može pomoći sjećanje na vlastito djetinjstvo: što smo zapravo naučili nakon što smo pretučeni, a što nam je tada više trebalo?

Stoga se prije sljedeće kazne vrijedi zapitati: „Što želim da moje dijete nauči od ovog trenutka - osim da posluša jer me se boji?“

O autorici

Samra Dedić je pedagoginja, psihologinja i sistemska obiteljska savjetnica. Majka je djevojčice, a piše o roditeljstvu, odnosima i potrebama koje stoje iza dječjeg ponašanja.

Izvori:

Heilmann, A. i sar. (2021). Physical punishment and child outcomes: A narrative review of prospective studies. The Lancet, 398(10297), 355–364. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(21)00582-1

World Health Organization. Corporal punishment and health. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/corporal-punishment-and-healthSege, R. D. i Siegel, B. S. (2018). Effective Discipline to Raise Healthy Children. Pediatrics, 142(6), e20183112. https://doi.org/10.1542/peds.2018-3112UNICEF Bosnia and Herzegovina. (2025).

Situation Analysis of Children and Youth in Bosnia and Herzegovina.https://www.unicef.org/bih/en/reports/situation-analysis-position-children-and-adolescents-bosnia-and-herzegovina