/11 /11

Zvijezdu nikad nisu pretjerano zanimali plišanci, a imala ih je poprilično. Bili su lijepa kulisa na njenom krevetu i to im je, otprilike, bio jedini zadatak.

Nikad je nisu zanimale ni lutke, s izuzetkom Barbie faze, ali diskutabilno je jesu li barbike uopće u kategoriji lutaka.

Moja mama, the Baba, naprotiv, oduvijek obožava „bebe ćelavice“ i silno se trudila implementirati ljubav za iste kod svojih unuka i tako je, s godinama, nastala zavidna kolekcija malih, većih i velikih, ženskih i muških, s pelenama i bez pelena... Sve te lutke su, periodično i pojedinačno, dobijale supermoć nestajanja, jer, ruku na srce, nemam kuću od 200 kvadrata, a i da imam...

Ipak, jedna je beba bila drukčija. Najneuglednija od svih, no samo se srcem dobro vidi.  Ta sretnica je profitirala na ushitu the Babe nekoliko kukičanih vestica, raznih krojeva i boja, pregačicu, dvije tri kapice...uključila sam se i ja, pa napravila krevetac, jastuk, plahticu...i sve je bilo divno...Zvijezda s bebom u rukama, the Baba sa zvijezdama u očima. 

Sve dok Zvijezda nije zaključila da je ona bebi mama.  To je, zapravo, bilo vrlo simpatično. Brižno i s ljubavlju se odnosila s bebom...hranila je, stavljala na spavanje, pjevala uspavanke i pričala priče, mijenjala pelene i ljubila za laku noć. 

Onda je, slijedom događaja,  mene proglasila bakom. Mene!  U cvijetu mladosti! Za tu ulogu još definitivno nisam bila pripravna i nije mi bilo ugodno da me se doziva „Bakoooooooooo!!!“ na različitim javnim mjestima, ne birajući tko u tom trenutku sluša i čuje. 

Jednog jutra je nigdje nismo mogli pronaći. Nije bila u svom krevetcu, ni u kadici, nije se čak ni ušuljala Zvijezdi u krevet...u ladici sa njenim stvarima ostala je smo jedna vesta, ali bilo je ljeto i sigurno joj nije bilo hladno. Supermoć, što bi drugo moglo biti...

PW^©