Anoniman
|
Ja mislim da to mora početi s nekakvom ranom, možda još iz djetinjstva, nekakvim osjećajem nevoljenosti, koji prelazi u samosažaljenje, pa u zavist, pa u mržnju, pa u nekakav afekt iz kojeg se dogodi zločin... zbilja je misterij zašto netko ode tako daleko, a da mu prije nitko nije uspio prići, s njim porazgovarati, shvatiti da se nešto događa i uputiti ga stručnjaku. Na žalost, toga ima sve više, ljudi su sve otuđeniji jedni od drugih. Pogotovo u velikim gradovima. U malom mjestu te skuže brzo, tamo postoji još uvijek onaj osjećaj odgovornosti za svakoga. Da ne duljim, bolest se treba liječiti... jedino tu osobu nije baš lako dobiti na liječenje...
|