Sol_
|
Drage moje,
prije mjesec dana sam saznala da sam trudna. Moj dečko i ja nismo dugo pokušavali. Jednostavno smo odlučili: poslije Nove godine prestajem s kontracepcjskim tabletama i što bude! Menstruacija mi nije stizala i u 2. mjesecu sam napravila test - bio je negativan. Nakon toga su uslijedile čudne promjene: boljele su me grudi i tokom noći sam morala ići piškiti po 4 ili 5 puta. Dečko je mudro konstatirao: "Čuj, ti si trudna!" 10. 3. su se na testu pokazale dvije prugice i nismo mogli vjerovati svojoj sreći. Ginekolodica je tada utvrdila da mi je beba duga 8 mm i stara 7 tjedana. Činilo mi se da lebdim iznad sebe dok sam gledala malo srce kako kuca u mom trbuhu. Uslijedile su krvne pretrage i 3 tjedna nakon toga odlazak kod svoje doktorice. Trbuh mi je već bio prilično velik, čak sam morala kupiti trudničke hlače jer me sve stezalo. Mislila sam, rutinski pregled. No u 5 minuta mi se svijet srušio. Srce se više nije čulo. Kroz maglu se sjećam da mi je doktorica nešto govorila, plakala sam kao malo dijete, nisam mogla doći do daha. No dečko mi je bio koliko-toliko priseban, i sutradan me odveo u Petrovu kod Dr. Gašparović, baš kako je moja doktorica i preporučila. No u trudničkoj ambulanti su me najprije uputili na ultrazvuk. U tom trenutku me spopala nada: ultrazvuk moje doktorice se pokvario, beba je sigurno živa. Uzalud. Doktor me samo pogledao, uplakanu, i rekao: "Nema ga. Kakva šteta. Ne očajavajte, vidjet ćete, nadajte se!" Dr. Gašparović je bila jednako suosjećajna, pregledala me i naručila na kiretažu sljedećeg jutra. Drugi dan, pri upisu pacijenata gospođa me pitala ime prezime i djevojačko prezime. Ja sam rekla 2 puta isto prezime. Zatim me pitala ime muža. Rekla sam da nisam udana i htjela joj reći ime mog partnera. No to njima ne treba. Bitan je samo muž i taj komad papira. Moj dečko, koji je tamo bio sa mnom cijelo vrijeme ne zaslužuje da ga se upiše kao oca moga mrtvog djeteta jer mi nije muž. Nakon toga opet u ambulantu, na vađenje krvi. Obzirom da imam slabo izražene vene, sestra me morala svu ispikati da mi uzme krv, a nije pomagalo niti to što su mi se ruke tresle. Sat vremena sam čekala krvnu sliku i plakala, na svu sreću nisam bila sama. Sestra me pitala želim li leći, no odmah se ispričala kako oni nemaju posteljine. Tako da sam sjedila i plakala. Napokon je došao trenutak kojeg sam se bojala. Uz injekciju tekućeg Apaurina i nečega protiv bolova, a što je u meni izazvao osjećaj kao da sam popila bocu dalmatinskog plavca, legla sam iza nekog jadnog paravana. Vrata ambulante bila su otvorena, tako da je moj dečko vidio moju glavu i noge na željeznim šipkama koje su neudobne do te mjere da sam dobila grčeve u stopalu i bedrima. Počelo je. Doktor me oprao nekom hladnom tekućinom i počeo gurati u mene ledene strugaljke čiji zvuk neću zaboraviti dok sam živa. zamolio je da netko zatvori vrata jer je izvoditi kiretažu na taj način vrlo ružno. Vrata su se zatvorila. Kroz suze sam gledala neku pukotinu na stropu i nadala se da mi komad žbuke neće pasti na glavu. Sestra Tea me je primila za ruku i držala tako cijelo vrijeme, a činilo se kao vječnost. Brisala mi je suze i hrabrila me. Doktor me molio da budem mirna da me dodatno ne ozlijedi. Ispričala sam mu se, a on me pogledao s toliko suosjećajnosti i rekao: "Ja sam muškarac i ne mogu si niti zamisliti kako je to. Nemate se zašto ispričavati, strašno ste hrabri." Ne mogu reći koliko vremena od tog trenutka je prošlo kada mi je sestra rekla da je gotovo. Stavili su me na neka kolica i odvezli u sobu gdje su me prebacili na krevet bez jastuka i pokrili me plahtom koja je doslovce bila po sredini poderana na dva dijela. Moj je dečko, izbezumljen (što od tuge zbog gubitka bebe, što zbog činjenice da vrata ambulante nisu izolirana tako da je 15 minuta dobro čuo moj plač i povremene jauke) uletio u sobu, namjestio mi odjeću ispod glave da lakše ležim i zamotao me tim "pokrivačem" kako je najbolje umio da ne budem potpuno izložena. Na TV-u je bio dokumentarac o jazavcima, koji se jedva nazirao kroz snijeg prouzročen lošom antenom i čuo se zvuk nekog aparata kojeg je jedna trudnica imala prikopčanog na trbuh. Ja sam ga pitala bi li mogao upitati sestru smijem li leći na bok, jer na leđima sam imala osjećaj kao da me netko rasporio. Okrenuo me na bok i stavio mi iPod na uši. Rekla sam mu da nazove moju mamu i prijateljice i kupi sestri Tei čokoladu. Zaspala sam. Nakon sat vremena probudila sam se, pored mene je bila djevojka koja je proživjela 3 spontana pobačaja i sad je četvrti put trudna. Ne znam kojoj je bilo gore. Meni, koja sam to upravo prošla ili njoj koja se boji da je to čeka i 4. put. Sestre Tea i Danica su me često došle pogledati i pitati jesam li dobro. Tješile su me i govorile da se ne predajem i da ću vrlo brzo im doći roditi. I onda su se u sobi pojavili moj dečko i moj najbolji prijatelj s paketom kolača iz Orijenta. Tada sam znala: uskoro idem kući! No injekcija Rhogama nikako da stigne s Rebra (zar je takva rijetkost biti Rh- da oni to nemaju u pripravnosti?). Pričekala sam još pola sata, primila Rhogam, sestra Danica je bila vrlo nježna i pažljiva, zatim sam dobila upute i bila na putu kući. Naravno, na autu nas je dočekala kazna Zagreb parkinga jer se u 2. zoni smije stajati samo 2 sata, a čitav je zahvat trajao dosta duže. Mislila sam: najgore je prošlo. Kako sam se samo prevarila! Kiretaža je bila 3.4., od tad su prošla 3 dana i ja se ne mogu smiriti. Kao da sam na nekom emocionalnom vrtuljku. Osjećam se kao nakaza prirode. Izgledam kao trudnica, trbuh mi je i dalje velik, a prazan. Neugodno mi je skinuti majicu pred dečkom, imam histerične ispade oko najmanje gluposti i samo se nadam da će to sve proći. Moj je dečko dobar i voli me i pokušava shvatiti. Tješi me neprestano. Nadam se da ću uz njegovu pomoć, pomoć prijatelja i svih vas ovdje koje znate kako je ovo sve teško uspjeti prebroditi ove najgore trenutke u mom životu. Čitala sam vaše postove i divim se vašoj hrabrosti, od vas crpim nadu da će sljedeći put sve biti dobro. Iako sam među vama prvi put, osjećam se kao da sam među prijateljima. Hvala vam i nadam se da vas nisam izmorila ovim detaljnim postom te da ste imale volje pročitati ga do kraja. ŽENE su jači spol, zar ne?
|
) da pričekam da stigne,ali glavno je da će STIĆI
draga bojanče,meni su cure ovdje puno pomogle.znam kako ti je jer sam danas došla sa kiretaže,4.spontani.bila sam uvjerena da je sve u redu.ali nedaj se,doći će i dan kad ćemo imati malu slatku 
Odštampaj
