Svaka vrsta teškoća otežava djetetove odnose i komuniciranje s roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i vršnjacima. (FOTO:Freepik.com)

/11 /11

1. Teškoće u senzoričkoj reaktivnosti

Dijete može biti nedovoljno ili prekomjerno osjetljivo naodređene vanjske osjetilne podražaje koje dolaze kroz osjetila vida, sluha, dodira, njuha, okusa i svjesnosti tijela. Prekomjerna ili nedovoljna osjetljivost na određene vrste podražaja može biti stabilna ili se mijenjati iz dana u dan.

2. Teškoće u obradi informacija iz vanjskog svijeta

Dijete može imati teškoće u osmišljavanju senzoričkih podataka koje prima. Primjer takvog problema su teškoće u obradi auditivne verbalne informacije: dijete dobro čuje govor, ali ima teškoće u razumijevanju govora (njegov mozak prima dobro auditivne signale izvana, ali ne može ispravno posložiti te signale u smislene riječi i rečenice). Dijete može imati teškoća u obradi podataka iz različitih osjetila.

Pročitajte još: Kada je zabrinutost opravdana jer dijete ne priča

3. Teškoće na razini motoričkog odgovora

Dijete može imati problema s voljnim kretanjem svojega tijela. To su jasno prepoznatljive teškoće u održavanju, pokretanju i kontroliranju velikih mišića tijela, manje uočljive teškoće u finoj motorici (pokreti prstiju ruku) i još manje uočljive teškoće na razini planiranja i nizanja slijeda pokreta.

Svaka vrsta teškoća otežava djetetove odnose i komuniciranje s roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i vršnjacima te na taj način ometa djetetovu sposobnost razvoja, učenja i skladnog komuniciranja. Zato, da bismo pomogli djetetu da napreduje, moramo razumijeti kako ono funkcionira u svakom od spomenutih područja. Jednom kada smo odredili njegove specifične teškoće, možemo započeti stvaranje terapijskog programa koji će ih ublažiti. A još je važnije da možemo pomoći roditeljima i učiteljima da nauče kako zaobilaziti teškoće i tako omogućiti djetetu da uči, komunicira i raste na najbolji mogući način.