/11 /11

U odgovoru na to pitanje, važno je voditi računa da ne treba pred djecom skrivati tešku situaciju u obitelji nastavljajući s jednakim ili čak većim trošenjem kako bi se dijete zaštitilo. U teškim vremenima, moguće je da dijete neće moći imati sve pogodnosti kao prije, sve sportske aktivnosti, satove plesa i slično. Važno je da roditelj kaže djetetu kako će morati u jednom razdoblju izabrati između nekih aktivnosti te mu ponuditi alternativu. Konačno, uvijek se može raspitati za slične, a besplatne ili jeftinije aktivnosti. Starije dijete će naučiti štedjeti i s roditeljima tražiti slične mogućnosti, ako vidi da je  roditelju stalo da se njihove potrebe za učenjem i aktivnostima i nadalje zadovoljavju.
Kao u svim drugim situacijama, dobro je da djeca sudjeluju u događanjima u obitelji u onoj mjeri u kojoj to mogu razumjeti. Mala djeca obično znaju rade li im roditelji ili ne i što na poslu rade, a ona koja su pred polaskom u školu znaju i zanimanje roditelja, gdje rade i da za to što rade dobivaju plaću. Što su starija, djeca bolje razumiju odnose i status nekog posla.
Ako je roditelj u krizi na poslu, pred gubitkom posla ili ga je već izgubio, dijete o tome treba onoliko informacija koliko može razumjeti i koje se tiču njega. Ono može znati ukoliko roditelj više ne radi, ali da i tada od roditelja dobije garanciju da će odrasli u obitelji uvijek učini sve da dijete ima ono što mu treba.
Roditelji mogu djetetu reći kako se planiraju nositi s novonastalom situacijom. Tajnovitost, izbjegavanje razgovora o nastalim promjenama i nepoznavanje situacije kod djeteta može samo pojačati tjeskobu jer, bez obzira na to što mu nije jasno rečeno što se događa, dijete će vrlo vjerojatno primijetiti promjene kod roditelja, njihovu zabrinutost i drugačije ponašanje, na što će i samo počet reagirati. Pri tome, valja razlikovati želje i potrebe. Djeca dobro poznaju svoje želje, no nisu uvijek u mogućnosti procijeniti koje su njihove potrebe. Tako četverogodišnje dijete traži gotovo sve igračke koje vidi na reklamama. Starija djece se počinju uspoređivati s prijateljima i tražiti ono što imaju njihovi prijatelji. Međutim, to što ima netko drugi, ne znači da treba i vaše dijete. Djetetu se može reći da mu možda neće moći biti ostvarene neke želje kao ranije, ali da će učiniti sve kako bi mu osigurali sve potrebno za svakodnevan život. U razgovorima s djecom treba izbjegavati katastrofične scenarije, jer oni ne mogu jasno razumjeti sve roditeljske mogućnosti i mogu ih vidjeti puno težima nego što stvarno jesu. Roditeljske priče o teškoj situaciji mogu biti i istinite, ali djeca će ih uvijek razumjeti puno doslovnije na osnovu roditeljskog izražavanja osjećaja. Ukoliko roditelj pokazuje snažnu tjeskobu i osjećaj bespomoćnosti, kao i nedoraslost novonastaloj situaciji, tada će i djeca osjećati i iskazivati izraženiju zabrinutost, potištenost, razdražljivost, separacijske teškoće i druge reakcije koje ukazuju na pojačani stres kod djece. Zadaća odraslog je u teškoj situaciji pokušati održati razuman i miran stav u odnosu na dijete.
Ako je novac, materijalni status i trošenje jedino što spaja članove obitelji, ovakva kriza će obitelji sigurno biti teška. Dijete u ovim okolnostima uči slijediti sudbinu obitelji. Ako novac nije bio glavna spona među članovima, dijete onda zna da je voljeno i prihvaćeno bez obziran na to koliko obitelj ima novaca i lakše će se prilagoditi. Opće razumijevanje štednje, pomaganja onima koji nemaju i granice u trošenju, dijete bi trebalo stjecati svakodnevno, bez obzira na krizu. Ako je tomu tako, djeci će u kriznim vremenima biti lakše razumijeti da je financijska situacija promijenjena. Zajedništvo u obitelji može biti veće ako dijete osjeti da je sve što roditelji govore jasno i razumno te da kao odrasle osobe poštuju svoje granice, a ne postavljaju granice samo djetetu koje možda ne razumije što se zbiva.
Kad nemamo mogućnosti za neku kupnju po djetetovoj želji, uvijek je bolje reći jasno „ne“ s ljubavlju, toplinom i odlučnošću, nego mu kupiti nešto iznad svojih mogućnosti uz prigovaranje kako je nezahvalno ili razvijanje nezadovoljstva prema sebi. Za ishod ove situacije odgovoran je roditelj, kao i u svim drugim prilikama za odgoj.

„Zašto baš ja?“
Nakon uznemirujućih događaja, često sebi postavljamo ovo pitanje. Nastojimo razumjeti što se događa, često imamo osjećaj nepravde i prirodno je da tražimo odgovore. Slično je i s djecom. Djeci je važno da je svijet u kojem žive pravedan i predvidiv. Odgovarajući na pitanje: " Zašto baš ja?", roditelj ne bi trebao prenijeti na dijete različite preplavljujuće misli i osjećaje koje povezuje uz svoje iskustvo, već ih podijeliti s drugim, sebi bliskim odraslim osobama koje su mu podrška. Djetetu je važno dati racionalan odgovor koji će razumjeti. Npr. možemo reći djetetu da je sada teško odgovoriti na to pitanje i da ima još ljudi koji su morali dobiti otkaz. Objasnite djetetu da je to posljedica okolnosti na koje ne možemo uvijek u životu utjecati i da se slažete da to nije pravedno, ali da to nije stvar vašeg osobnog neuspjeha i vaše vrijednosti.