Nemojte se pitati da li je vaše dijete u nečemu dobro. Pitajte se u čemu je dobro.

Sve je stvar perspektive. 14 mjesto na natjecanju u trčanju nekome je ogroman poraz, a nekome je veliki napredak (onome koji je na prošlom natjecanju bio 30-ti). Sve je stvar načina gledanja na stvari. Pa tako i stav jesam li dobar ili loš roditelj.

Velika je zabluda da kvalitetu odnosa s djetetom određuje vrijeme provedeno s njim. Jedno američko istraživanje bavilo se ovom tematikom  jer  jako mnogo majki  ima predrasudu da nisu dobre majke  jer ne provode mnogo vremena sa svojim djetetom (nigdje nisam pronašla podatak da se očevi time opterećuju...). No analiza ponašanja majki koja su imala izrazito kompetentnu djecu (a takvu svaki roditelj želi) pokazuje sljedeće: takve majke kao prvo mnogo  razgovaraju sa svojom djecom  i  to na način da djeca  imaju osjećaj da je sve što kažu uglavnom zanimljivo. Zatim omogućuju djeci različita iskustva (nikad nećete znati može li se dijete popeti samo stepenicama ako mu cijelo vrijeme hvatate ruke i pomažete mu), i daju im osjećaj da u majci imaju podršku i pomoć – u većini slučajeva. U onim slučajevim kada nije tako, radi se o tome da  je potrebno naučiti dijete da  si  samo  pomogne. Maštovite  su  i  kreativne  (makar  i  uz  pomoć različtih  knjiga)  te  omogućuju  djeci  zanimljive  komentare  i načine doživljavanja svijeta (zašto ne bi šećući sa svojim 4-godišnjim djetetom gledali na krošnje drveća kao na  lizalice  i  izmišljali  od  čega  su?  Ili  od  rola WC papira zajedno načinili vlak, umjesto da odete u trgovinu i kupite ga?).
No  uz  sve  to  najzanimljiviji  podatak  ovoga istraživanja  koji  bih  željela  istaknuti  je  da  su ove majke bile zaposlene  i nisu svaku sekundu  provodile s djetetom – dapače, kada nisu mogle ostaviti neki posao, a dijete ih je zvalo, objasnile su mu da će mu se posvetiti poslije. I to je učilo dijete strpljivosti.
Dakle, nije važno koliko vremena provodite s djetetom nego kako ga provodite. Uz opasnost da se neke majke naljute na mene, tvrdim da pokazatelj povezanosti majke i dvogodišnjeg djeteta nije djetetova potreba da bude stalno uz majku, da se ne odvaja od nje. Mislim da takvo ponašanje pokazuje više djetetovu nesigurnost – i u sebe i u majku nego povezanost. Jer ako je dijete sigurno u majku, zna da će ona uvijek biti tu i uvijek doći k njemu – pa čak i ako ostane kod bake i djeda na spavanju, na igri s tetom i sestričnom ili čak i u vrtiću, ono će s manje plača, otpora i nesreće pristati na odvajanje i uživati u iskustvima koja mu ne može majka priuštiti – a koliko god to željela, majka ne može sve. (Vrtić je jedna malo specifčnija priča po pitanju odvajanja, ali duboko vjerujem da djeca koju se od prvih mjeseci uči samostalnosti puno „lakše“ prolaze adaptaciju na vrtić). A način provođenja vremena s djetetom razvija njegove vještine samovrednovanja, samopoštovanja.
Naglasila  sam da je način razgovora s djetetom izuzetno važan – pohvale mogu mnogo pomoći da dijete uvidi svoje dobre strane. Da vidi u čemu  je uspješno, što čini dobro. A  isto tako za razvijanje samopouzdanja vrlo  je važno i ponašanje roditelja. Uvijek trebati imati na umu da su djeca male spužve – DIJETE ĆE ČESTO PROPUSTITI POSLUŠATI ONO ŠTO MU RODITELJI KAŽU, ALI  ISTO TAKO NIKADA NEĆE PROPUSTITI NAPRAVITI ONO ŠTO VIDI KOD NJIH. Svaki je roditelj to primijetio – djeca su male fotokopirke. To je zapravo dobro, ukoliko smo spremni kao roditelji kritički napraviti odmak i zagledati se u svoje ponašanje.
Nikada neću zaboraviti situaciju u kojoj smo učili moju nećakinju – tada nekih 2 godine staru – da jede kokice „jednu po jednu“. I dijete nas je poslušalo. No prvom sljedećom prilikom kada sam jela kokice (tako da sam, naravno, utrpala hrpu kokica u šaku  i „gurala“  ih proždrljivo u usta) ona je zastala, pogledala me i vrlo ozbiljno rekla: “Jedan po jedan“ (poslušala sam ju, i da, bilo me je sram).
Ne možete tražiti od djeteta nešto što sami niste spremni učiniti. Ne možete tražiti od njega da ne psuje  ili ne viče ako i vi sami psujete ili vičete. Ili da se poslužim primjerom više u skladu s ovim tekstom – ne možete tražiti od  djeteta  da  ima  samopouzdanja  ako  vi  sami  niste  samopouzdani. Ne možete  ga  tražiti  da  vrednuje  svoje uspjehe ako  ih vi sami ne vrednujete, ne možete tražiti od njega da bude uporno ako sami niste uporni,  ili da bude dosljedno ako sami niste dosljedni, ili da je dijete odgovorno ako sami niste odgovorni. Ne kaže se uzalud da odgoj djeteta počinje odgojem njegovih roditelja. Na svu sreću,  ljudi su razumska bića  i mogu se mijenjati.
Nema bolje motivacije za mijenjanje ponašanja od pogleda punog obožavanja vašeg malog djeteta. Za njih smo spremni pomaknuti i planine, a promjena samih sebe je, na svu sreću, nešto lakše od pomicanja planina.