levija20
|
pozdrav svima!
drage (buduće) mame... moram priznati da često navratim pregledati ovu stranicu i forum, ali se do sada nisam aktivno uključivala u rasprave. no, vidjevši tvoj post, draga vršnjakinjo iznenadatrudna, neki unutarnji glas me je alarmirao i nisam ti mogla prešutjeti svoje iskustvo. prije 11 mjeseci došla sam studirati u zagreb; nadobudna,nesputana, željna života, znanja i novih iskustava- nikako željna vezanja ili bilo kakvog "usporavanja". prije devet mjeseci ugledala sam plusić na testu za trudnoću... šok, nevjerica- takve se stvari jednostavno događaju drugima, meni nikako! osjećala sam se sama, bezizlazno iznevjerena od svoga tijela i života, razočarana, slomljena i ljuta. ali od prvog trenutka (iako je bilo i onih u kojima su me razarali oprečni osjećaji i napastovale misli od kojih sam u jednom trenutku zamalo posrnula) odlučila sam- život se ne odbacuje! nisam znala što to znači; nisam osjećala ništa pozitivno, i iskreno- svakim danom je bivalo sve gore. ipak nisam bila potpuno sama (a uskoro se ispostavila da sam sve samo ne sama, iako sam sama morala proći svoj put prihvaćanja i prilagodbe- a zaista su se rušili svjetovi!) od momka sam imala bezuvjetnu potporu koja je glasili: volim te, ne znam što nas čeka, nisam znao da su te stvari tako teške ali idemo zajedno. preostajalo je reći još roditeljima... kojima, uvjeravam se od tog dana svakodnevno, nikada nećemo uspjeti biti dovoljno zahvalni. dobila sam od njih (umjesto teških riječi i mučnih pitanja koje je očekivala moja mladost i životno neiskustvo) obilje zagrljaja, razumijevanja i bezuvjetne podrške- bez obzira na to kako će glasiti moja konačna odluka: bez obzira na to hoću li zadržati dijete, sama ili bez dečka- pustili su da vrijeme učini svoje i bili uz mene dok sam se ja unutar sebe polako riješavala sebičnih osjećaja, strahova i dilema.
zapravo, od tog trenutka, sve je postalo lakše. usprkos raznim govorkanjima i okolnim verzijama naše životne priče, shvatila sam da sam ja ta koja živi svoj život, koja sam ga sposobna živjeti i -dijeliti. iz prkosa svima i svemu, ali i iz ljubavi koja je svakodnevno u meni rasla- prema djetetu i budućem mužu, probudile su se u meni nove snage. nisam zanemarila svoje snove
- s odličnim ocjenama i u roku sam položila sve ispite, sa istim, ako ne i većim, studentskim ambicijama i otkrila da u sebi nosimo snage, ljubavi i odgovornosti puno više no što možemo pojmiti dok nam sve ide "po planu i normalno".
danas sam par dana pred terminom i uskoro ću upoznati svoje malo djetešce (s obzirom na jučerašnje i današnje kontrakcije možda već i noćas ili sutra!!).
ono što ti zapravo želim poručiti je prvenstveno ovo- ne odbacuj život! ni pod kojim uvjetom to ne čini, koliko god se razlozi činili objektivni, ljudi koji ih savjetuju realni i iskusni- nemoj. ima načina. nemoj morati žaliti za onim što te očekuje ako se odlučiš, hrabro i odgovorno, na majčinstvo koje ti je darovano(neplanirano i iznenadno, kao i meni!): prvi ultrazvuk i KČS+, pokrete života koji i tebi raste i o tebi ovisi, koje je bez tebe najbespomoćnije biće ali uz tvoju pomoć može postati čovjekom, prvi put čuti "mama" i zagledati se u te male ali sigurno duboke oči, i još bezbroj radosti koje nas očekuju ako se samo malo darujemo i otvorimo životu...
život je nepredvidiva cesta i najbolje nam se stvari dogode dok se mi trudimo živjeti kako smo zamislili- ali tako to ne ide...
ono što želimo zadržati za sebe davno smo izgubili, imamo samo ono što odlučimo darovati...davno je netko rekao
ne boj se života!
sretno
|
Ako je test pozitivan to još uvijek ništa ne znači jer uvijek je test pozitivan samo 99%. Najpametnije ti je otiči kod ginekologa jer inače ćeš se samo mučiti i opet nećeš biti sigurna. Ali poslušaj jedan savjet: imam 27 i na neke stvari gledam sasvim drugačije nego u vrijeme kad mi je bilo 20. Da sam tada ostala trudna vjerojatnio bih mislila da će mi se sručiti cijlei svijet: studirala sam, bez samostalnih prihoda i vjerojatno bih si milisla da je životu krajj, kao što se to tebi sad čini. 
Najsigurnije ti je otići do ginekologa , ja nisam ni kupila test jer sam računala , ako mi pokaže ili plus ili minus opet neću biti mirna dok ne odem na pregled ,a to da nisi spremna , ne znam hoće ti šta značit to šta sam ja u svojoj 30.oj kad mi je doktor potvrdio trudnoću , također taj tren bila nespremna,imaš 9 mjeseci da se navikneš. Svi osjećaji su prirodni , nek te tone zabrinjava . Netko je i sa 18 spreman . . .sve je to od osobe do osobe . Sretno . . .
se potpuno slažem sa Deom.
..
. ali nema veze, neka ostane za nekoga tko je možda u sličnoj situaciji!
Odštampaj
