Tsmee
|
Ja sam na početku trudnoće stalno bila u strahu što može poći krivo. Puno sam čitala razne forume i druge teme o trudnoći na netu i bojala sam se da će se sve ružne stvari baš meni dogoditi  . Stalno sam vrtila neke čudne filmove tipa "joooj, nisam pila folnu kad je trebalo, sad će se dogodit to i to..." ili "sad kad dođem doktoru, reći će da bebe više nema..." Moj mm je to pripisivao činjenici da dugo nismo mogli zatrudnit pa ja jednostavno ne mogu vjerovat da bi sad sve moglo bit OK. On je bio divan, ali i njemu je ponekad puko film pa se otreso na mene da "prestanem s paranojama" (a ja mu više od pola toga nisam ni rekla jer sam bila svjesna da su gluposti, ali nisam si mogla pomoć).
U drugom trimestru sam se taman malo smirila, ali vrlo brzo sam neobjašnjivo prokrvarila i završila nekoliko puta u bolnici pa ponovo strahovi, paranoje... Svi su doktori rekli da je sve OK, ali meni nije bilo dovoljno.
Sad sam u trećem trimestru i konačno sam dobro  . Sve se smirilo oko 30. tjedna. Mislim da sam shvatila da sad čak i da rodim, sve može biti OK i to vrlo vjerojatno. Još uvijek imam neke sitne strahove, ali brzo ih uspijem odagnati tako da se malo zaposlim drugim stvarima i mislima. Puno biram stvari za  , većinom preko neta jer mirujem, ali odem malo i po dućanima. Kupujem robicu i opremu i sve mi se to nekako čini realnije, manje apstraktno pa me valjda zato i manje strah čudnih stvari. Stvarno se osjećam super (osim kaj me boli kičma pa ne mogu puno šopingirat  ). Mislim da će sve biti dobro.
Vjeverice, što se tiče tvog pitanja, da, neki od nas su jednostavno podložniji depresiji i/ili strahovima od ostalih. No, važno je suočiti se s njima. Mogla bih ti danima pisati o tome (to mi je struka, a znaš da su u postolara probušene cipele  ), ali ukratko ono što možeš napraviti za sebe je sljedeće:
- nemoj držati u sebi, izbaci emocije. Ako treba isplači se, viči, štogod, samo da razbiješ onaj kamen na grudima
- svoje misli, strahove i emocije pokušaj verbalizirati, ne samo sebi već i svojim bližnjima (bar jednoj osobi). Vjeruj mi, kad ih izgovoriš, mnogi će nestati jer nisu ni bili realni. A ponoviš li ih više puta na glas, mnogi će ti se učiniti poprilično beznačajnima
- kad svoje emocije verbaliziraš, pokušaj samoj sebi (a i bližnjima) objasniti razloge zbog kojih se tako osjećaš
- ako su razlozi realni (a vjeruj mi znat ćeš jesu li čim ih izgovoriš nekoliko puta ) i rješivi, učini korake prema njihovom rješavanju. I najmanji korak učinit će da se osjećaš bolje (npr. ja sam bila nezadovoljna činjenicom da mi se život sastoji od posla, kuće i rijetkog druženja s prijateljima; kad sam to sebi priznala i uvidjela da je zapravo vrlo jednostavno rješivo, kupila sam karte za kazalište; i opet tako sljedeći mjesec, pa za kino, pa izlet...)
- ako razlozi nisu rješivi (a realni su), najbolje je strpit se malo do trenutka kad će oni biti rješivi. Pokušati preusmjeriti pažnju na lijepe stvari u životu, podsjetiti se što sve dobro imamo oko sebe...
- ako su razlozi nerealni, kako sam već napisala, najbolje ih je nekoliko puta ponoviti, pokušati odagnati ružne misli usmjeravanjem na druge stvari, zaokupljanjem stvarima koje nas vesele...
- i na kraju, ako ništa ne pomaže, a depresija je prisutna i neizdrživa, nemoj se libiti potražiti liječničku pomoć. Većini ona ipak nije potrebna, ali zašto se mučiti ako drugačije ne ide...
Eto, ja se raspisala, nadam se da vas nisam previše izgnjavila  , al ne mogu si pomoći kad mi je tema tak bolna i poznata
_____________________________
Već nas je puna kuća...
|
, svei me moraju oko mene motivirati i aktivirati.Razmišljam o djetinjstvu, o propalim prijateljstvima, o aktivnostima koje sam zapostavila. A trebala bi stalno bit sretna zbog tog malog nemoćnog bića koje je u meni. 
Odštampaj
