Dječje ponašanje ne treba pretvarati u etiketu o tome kakvo je dijete, već ga pokušati razumjeti, postaviti jasne granice i pomoći djetetu da razvije drugačije načine reagovanja. (Foto: Magnific.com)

/11 /11

Za aktualne sadržaje i vijesti iz svijeta roditeljstva i trudnoće odaberite Ringeraju kao svoj preferirani izvor na Googleu.

Postavi

Zovete ga već treći put. Ne odgovara. Ne želi uraditi ono što ste ga mirno zamolili, a čim postavite granicu, počinje vikati.

I prije nego što stignete razmisliti, pojavi se zaključak: „Bezobrazan je.“ „Lijena je.“ „Manipuliše sa mnom.“

Možda ste to izgovorili. Možda ste samo pomislili. To vas ne čini lošim roditeljem. Ali način na koji razumijemo to ponašanje utiče na ono što ćemo uraditi sljedeće.

Ako vjerujemo da dijete namjerno pravi problem, vjerovatnije je da ćemo reagovati kaznom ili pojačanom kontrolom. Ako se zapitamo šta nam ponašanje govori, možemo postaviti granicu — i istovremeno pokušati razumjeti šta treba promijeniti. 

To što dijete radi može biti neprihvatljivo i moramo ga zaustaviti. Ali ponašanje nam istovremeno govori šta mu je teško, šta još uči i šta je do sada naučilo da mu pomaže. Ono nije presuda o tome kakvo je dijete.

Jedan postupak ne govori kakvo je dijete

Velika je razlika između „Udario je sestru“ i „On je agresivan“. Prva rečenica opisuje ono što moramo zaustaviti. Druga jedan postupak pretvara u osobinu djeteta. Isto vrijedi za „nije uradila zadaću“ i „lijena je“, ili „plače kada čuje ne“ i „manipuliše“.

Kada opišemo šta se zaista dogodilo, možemo pitati: Kada se ovo najčešće događa? Šta mu prethodi? Gdje je dijete to moglo naučiti? Šta još ne zna uraditi drugačije? Etiketa ta pitanja zatvara. Ona više ne govori šta je dijete uradilo, nego kakvo vjerujemo da ono jeste.

Etiketa mijenja i način na koji gledamo dijete. Jednom kada povjerujemo da nam dijete namjerno pravi probleme, lakše primjećujemo sve što potvrđuje tu sliku. Teže vidimo umor, strah, razvojnu nezrelost, teškoću u učenju ili promjenu kroz koju dijete prolazi.

Ako se ista riječ ponavlja kod kuće, u školi ili na treningu, dijete dobija sve manje prilika da bude viđeno izvan dodijeljene uloge. Vremenom može početi i samo govoriti: „Ja sam takav.“ Ako se ponavlja, etiketa može suziti djetetovu sliku o sebi i njegovu vjeru da može postupiti drugačije.

Odrasli vide ponašanje. Šta ostaje izvan slike?

Roditelj vidi da dijete odbija poslušati, ali ne mora odmah vidjeti da je neispavano, da ga nešto u školi plaši ili da mu je teško prekinuti igru i odmah požuriti. Nastavnik vidi da dijete prekida čas, ali možda ne zna da ne razumije zadatak, da ga buka preplavljuje ili da ga brine nešto što se dogodilo izvan učionice. Odrasli vidi udarac, ali ne mora odmah vidjeti ljubomoru, promjenu u porodici ili impuls koji dijete još ne zna zaustaviti.

Ne mora iza svakog ponašanja stajati trauma. Nekada je dijete gladno, zadatak je pretežak, pravilo nejasno ili je ranije naučilo da plakanjem može dobiti ono što želi. Nekada postoji razvojna ili emocionalna teškoća, senzorna osjetljivost ili teškoća u učenju koju je potrebno procijeniti. Znatiželja ne znači da unaprijed znamo pravi razlog. Znači da ne donosimo zaključak o djetetovom karakteru prije nego što pogledamo širu sliku.

Zašto etiketa dođe prije pitanja?

Etiketa često izleti kada smo umorni, uplašeni ili pod pritiskom da odmah vratimo kontrolu. Kada kasnimo ili nas drugi gledaju, mozak traži brzo objašnjenje. „Radi mi to namjerno“ jednostavnije je od pitanja: „Šta se ovdje događa?“

Dolazi i iz našeg odrastanja. U mnogim porodicama ponašanje se tumačilo moralno: poslušno dijete bilo je dobro, ono koje protestuje bezobrazno; ono koje brzo uči pametno, a ono koje se muči lijeno. Iza riječi se često krije i strah od budućnosti: današnje „neću“ u nekoliko sekundi pretvorimo u strah da će dijete izrasti u odraslu osobu koja ne poštuje druge i ne preuzima odgovornost. Tada više ne reagujemo samo na ono što se događa sada. Reagujemo i na budućnost koje smo se u tom trenutku uplašili.

Naše objašnjenje mijenja našu reakciju

Razvojna psihologija odavno pokazuje da dijete ne možemo razumjeti odvojeno od odnosa i okruženja u kojem odrasta. Dijete utiče na odrasle, odrasli utiču na dijete, a na njihov odnos djeluju i porodica, škola, vršnjaci i životne promjene.

Istraživanja pokazuju i da je važno kakvu namjeru pripisujemo djetetu. Kada pomislimo da nas dijete namjerno provocira, kažnjava ili pokušava kontrolisati, vjerovatnije je da ćemo reagovati grublje. Način na koji razumijemo ponašanje nije samo misao u našoj glavi. On mijenja ton kojim govorimo, granicu koju postavljamo i odnos koji gradimo.

Samoregulacija se razvija postepeno. Zaustaviti impuls, čekati, podnijeti frustraciju, započeti zadatak i organizovati šta dalje nisu gotove vještine. Dijete ih gradi kroz vrijeme, odnose, podršku i vježbu.

Manipulacija — ili ponašanje koje je naučilo da djeluje?

Djeca ponavljaju ono što djeluje. Ako plakanje nekoliko puta donese još pola sata ekrana, dijete će ga vjerovatno ponoviti. To samo po sebi nije dokaz da je dijete manipulativno. Pokazuje da je naučilo koja strategija djeluje. Posebno kod mlađe djece češće vidimo snažnu potrebu, ograničene vještine i naučeno ponašanje nego promišljen pokušaj da kontroliše roditelja.

Starije dijete može svjesno pritiskati, prešutjeti ili izazivati krivnju. I tada možemo imenovati postupak bez presude o ličnosti: „Znam da želiš da promijenim odluku. Neću je promijeniti zato što vičeš ili vrijeđaš. Možemo razgovarati kada budeš spreman govoriti bez pritiska.“ Znatiželja nije naivnost; ona nam pomaže da zadržimo granicu i podučimo bolji način.

Prije nego što kažete "takav je": šest krugova iza ponašanja

Kada ponašanje postane teško, pažnja nam se lako suzi samo na dijete. Ipak, na njegovo ponašanje utiču i tijelo, razvoj, odnosi i okruženje. Prije nego što kažemo „takav je“, možemo pogledati šest krugova oko ponašanja.

1. Šta govori tijelo?

Je li dijete gladno, žedno, neispavano, u bolovima, bez dovoljno kretanja ili senzorno preopterećeno? Dijete koje je gladno, iscrpljeno ili preplavljeno podražajima teže će regulisati svoje ponašanje.

2. Osjeća li se dijete sigurno?

Je li bilo svađe, bolesti, preseljenja, razvoda, novog člana porodice ili nagle promjene rutine? Zna li dijete šta slijedi i šta se od njega očekuje?

3. Šta se događa u odnosima?

Kako se dijete trenutno osjeća u odnosu s roditeljima, braćom i sestrama, vršnjacima ili nastavnikom? Osjeća li da ga primjećuju i da pripada — čak i kada pogriješi?

4. Može li dijete ovo već uraditi samo?

Je li očekivanje primjereno dobi? Može li dijete još stabilno čekati, organizovati zadatak, podnijeti gubitak ili riječima izraziti potrebu? Ponekad nije „neće“, nego „ne može još bez pomoći“.

5. Šta u okolini otežava situaciju?

Je li prostor bučan, raspored prenatrpan, prijelaz prebrz, pravilo nejasno ili zadatak prevelik? Šta dijete svakodnevno vidi kao primjer rješavanja ljutnje i sukoba?

6. Šta dijete doživljava — i šta ponašanjem pokušava postići?

Šta se dogodilo neposredno prije, a šta poslije ponašanja? Pokušava li dijete dobiti kontakt, odgoditi težak zadatak, izbjeći sram ili saopštiti nešto za šta još nema riječi? Kako ono samo opisuje taj trenutak?

Nijedan od ovih krugova sam ne mora objasniti ponašanje. Oni ne govore da je krivo dijete niti da su za sve krivi roditelji. Podsjećaju nas da prije zaključka pogledamo širu sliku — i pokazuju nam više mjesta na kojima možemo nešto promijeniti.

Razumjeti ne znači dopustiti

Razumjeti šta se nalazi iza ponašanja ne znači dopustiti udaranje, vrijeđanje ili povređivanje drugih. Kada ponašanje nekoga ugrožava, prvo ga zaustavljamo i štitimo dijete i druge. Razloge možemo istraživati kasnije.

„Neću ti dopustiti da udaraš. Zaustavit ću te.“

„Možeš biti ljut. Ne možeš vrijeđati. Razgovarat ćemo kada se oboje smirimo.“

Granica govori šta nije dopušteno. Znatiželja nam pomaže da razumijemo šta se dogodilo i šta dijete treba naučiti. Razumijevanje ne ukida odgovornost — ono nam pomaže da reagujemo smislenije. Roditeljstvo traži oboje.

Šta možemo uraditi prije sljedeće etikete?

Umjesto kakvo je, opišite šta radi

Umjesto „bezobrazan je“, recite: „Govori uvredljivo kada postavim granicu.“ Precizan opis pokazuje šta treba zaustaviti i podučiti.

Prvo zaštitite, objašnjavajte kasnije

Zaustavite udarac i kratko recite šta nije dopušteno. U tom trenutku koristite što manje riječi. Ne morate istovremeno pronaći uzrok, održati predavanje i riješiti cijeli problem.

Ne morate sve riješiti iste sekunde

Možete reći: „Sada ćemo stati. Ne želim da ovo rješavamo dok smo oboje ljuti. Vratit ćemo se razgovoru večeras.“ Odgoditi razgovor nije isto što i zanemariti problem. Roditeljstvo nije niz savršeno riješenih trenutaka, nego proces vraćanja granici, razgovoru i odnosu.

Razgovarajte tek kada se možete čuti

Pitajte: „Šta ti je tada bilo najteže?“, „Šta se dogodilo prije toga?“, „Šta si pokušavao da mi kažeš?“ i „Šta bi ti sljedeći put pomoglo da bude drugačije?“ Neće svako dijete odmah znati odgovor. Ponekad su šutnja, crtež, igra ili razgovor kasnije korisniji od insistiranja da odmah objasni svoje ponašanje.

Sljedeći put promijenite jednu stvar

Najavite djetetu da će uskoro morati prekinuti igru, podijelite veliki zadatak na manje korake, govorite kraće ili ponudite dva prihvatljiva izbora. Zatim pokažite šta može uraditi drugačije: „Ne mogu ti dopustiti da udaraš. Reci mu: ‘Vrati mi igračku.’“

Ako je ponašanje intenzivno, dugo traje, javlja se u više okruženja ili ozbiljno ometa djetetov život, potrebno je potražiti stručnu procjenu — radi razumijevanja i podrške, ne nove etikete.

Ako je etiketa već izgovorena, odnos se može popraviti

Većina roditelja nekada je rekla nešto zbog čega se poslije pokajala. Popravka ne briše granicu i ne traži savršenstvo. Traži da odgovornost za svoje riječi ne prebacimo na dijete.

„Rekla sam da si bezobrazan. To nije bilo u redu. Trebala sam reći da mi smeta način na koji si razgovarao, a ne da si ti bezobrazan. I dalje ćemo razgovarati o onome što se dogodilo, ali to ne znači da si ti loš.“

Izvinjenje ne briše granicu niti posljedice. Ono djetetu pokazuje da odrasli mogu pogriješiti, preuzeti odgovornost i pokušati ponovo.

Dijete je više od svog najtežeg trenutka

Isto ponašanje ne traži uvijek isti odgovor. Ponekad je potrebna jasnija granica. Ponekad više sna, manji zahtjev, razgovor s nastavnikom, stručna procjena ili više neposrednog kontakta. Ponekad dijete treba popraviti štetu i podnijeti posljedicu.

Lakše ćemo znati šta da uradimo kada ponašanje pokušamo razumjeti kao informaciju, a ne kao dokaz da je dijete loše.

Kada ste vi bili dijete, kojim su vas riječima odrasli opisivali? Jeste li bili „lijeni“, „preosjetljivi“, „stidljivi“, „teški“, „sebični“ ili „problematični“? Šta se tada događalo u vama i oko vas? Šta biste voljeli da je neko vidio prije nego što je zaključio kakvi ste?

Dijete ne treba roditelja koji uvijek odmah zna pravi odgovor. Treba odraslog koji može zastati, zaštititi, postaviti granicu — i ostati dovoljno znatiželjan da iza ponašanja ponovo vidi cijelo dijete.

O autorici

Samra Dedić je pedagoginja, psihologinja i sistemska porodična savjetnica. Majka je jedne djevojčice, a piše o roditeljstvu, odnosima i potrebama koje se nalaze iza dječijeg ponašanja.

Izvori

Bronfenbrenner, U., & Morris, P. A. (2006). The Bioecological Model of Human Development.

Sameroff, A. (2010). A Unified Theory of Development: A Dialectic Integration of Nature and Nurture.

Nix, R. L., et al. (1999). Mothers’ hostile attribution tendencies, harsh discipline and children’s externalizing behavior.

Lee, S., et al. (2019). Early socialization of hostile attribution bias: parental attributions, discipline and child attributes.

Dix, T. (1993). Attributing Dispositions to Children: An Interactional Analysis of Attribution in Socialization.

Center on the Developing Child at Harvard University. A Guide to Executive Function.