/11 /11

Danas sam se od srca razgalila i nasmijala kad sam vidjela svoju malenu nećakinju od 9 mjeseci kako pleše u ritmu čim psić sveznalica zapjeva. U takvim situacijama, uvijek, vratim film unatrag i prisjećam se sličnih situacija i sličnih razdoblja iz djetinjstva mojih malenih.

S 9 mjeseci Zvijezda je bila neuhvatljivi puzač. Brza i smiješna kao ona beba iz Tom i Jerry crtića. S jednake dvije kovrčice na vrhu glave.

Gđica Filozof je, dakako, već u tako ranoj dobi počela filozofirati. Prve nesuglasice smo doživjele kad je, iz čistog mira, počela odbijati jelo i vičući pri tom – Caaaaaaaa! Caaaaaaaaa!

Danima nisam mogla dokučiti što je muči i u čemu je problem. Do tada je sve jela bez problema. Sa svakom kašicom je bila gotova za par minuta, a sad odjednom, vrti glavom, pokušava iskočiti iz stolice i viče – Caaaaaaaaaaaaa! Caaaaaaaaaaaaaaaaa!

U jednom trenutku sam odložila zdjelicu s kašicom na pladanj ispred nje. Munjevito je zgrabila žlicu i vjerovali ili ne, uspješno pogodila usta iz prve. Tada se široko osmijehnula i ponosno uzdahnula – Caaaaa!

Shvatila sam da –Caa! znači  -Sama! Nije se derala bez veze, nego s vezom, ali je meni trebalo malo dulje da je razumijem.

Mali princ je s 9 mjeseci izazivao sveopće zgražanje u našem omiljenom parku. Nikako ga nismo uspjeli uvjeriti da pijesak nije ukusan i da se ne jede (a o njegovom apetitu je već bilo riječi). Nakon bezbroj bezuspješnih pokušaja smo odustali i čekali dan kad će to sam dokučiti. On bi se radosno igrao u pješčaniku, Tata i ja bismo ga gledali, a nepoznati ljudi su nam prilazili i pitali je li ono naše dijete.

-Jest!

 – On je upravo stavio šaku pijeska u usta!

– Dobro, on to i inače radi!

Mislim da je nekolicina ozbiljno dovela u pitanje naše roditeljske kompetencije tih dana, ali za Malog princa nije bilo baš nikakvih neželjenih posljedica.

Glavni junak ove sličice je ipak Tata. Ne iz vremena kad je on imao 9 mjeseci, nego iz vremena kad je gore spomenuti psić sveznalica bio apsolutni hit u našoj Plavoj kući.

Svi smo već znali sve pjesmice napamet i često mijenjali baterije. Psić je imao svoju vlastitu volju pa je znao pjevati i pričati iz čistog mira, kad mu padne napamet. Radi toga smo vodili računa da ga isključimo prije odlaska na spavanje, ali s vremena na vrijeme bismo zaboravili.

Gđica Filozof je spavala snom pravednika u svom krevetiću kad se, u gluho doba noći veselo oglasio psić – Igrajmo se!

Ovo je zahtijevalo brzu i efikasnu akciju, da se gđica ne probudi, pa sam trknula Tatu da ga ode isključiti. Dok je Tata ustajao, psić mu je radosno rekao – Budi mi prijatelj! na što je Tatu, kao što bi i svakog tatu u tom trenu, lagano krenula gristi savjest.

Zatim je rekao – Volim te! upravo ganutljivo, a kad je Tata bio nadomak pristojno je pozdravio sa -Pa-pa!

Tata se, na to, okrenuo i vratio u krevet.

-Jesi li ga isključio?

-Nisam.

-Pa zašto nisi?

-Neće više. Rekao mi je -Pa-pa!