|      
Želiš odustati?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s posljedicama.
Ukoliko potvrdiš odustajanje na tvoje ćemo osobno računalo postaviti cookie kako bismo te pri dolasku na portal tijekom natjecanja od 17.-23.12., prepoznali i omogućili ti nesmetano korištenje portala, bez prikazivanja ikona sponzora odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, morat ćemo ti oduzeti sve prikupljene bodove. Odustajanjem, nažalost, gubiš i pravo na osvojene nagrade.

Želiš li još uvijek odustati?
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.
Djeca koja u prvih nekoliko godina života ne dobiju zaštitu i njegu, vjerojatno će u razvoju, kao i u odrasloj dobi imati emocionalne poteškoće, ma koliko se trudili da kasnije nadoknade izgubljeno.

image
/11


Rano djetinjstvo je najkritičniji i najranjiviji period u razvoju svakog djeteta. Istraživanja su pokazala da se u prvih nekoliko godina života moraju osigurati temelji za djetetov intelektualni i moralni razvoj. Djeca koja ne dobiju zaštitu i njegu, vjerojatno će u razvoju, kao i u odrasloj dobi imati emocionalne poteškoće, ma koliko se trudili da kasnije nadoknade izgubljeno. Uloga roditelja u ovom periodu neizmjerno je važna. Svako je dijete rođeno s jedinstvenim biološkim nasljeđem, ali to ne znači da je njegova budućnost predodređena. Način kako roditelj brine o djetetu ima značajan utjecaj na razvoj djeteta. Genetsko nasljeđe i ispoljavanje biološki određenih osobina ovisi o nizu događaja i utjecaja iz djetetove okoline, uključujući one u stanicama, tijelu te socijalnom okruženju. Ove interakcije određuju naše funkcioniranje. Priroda s jedne strane i odgoj s druge tako djeluju zajedno. Unatoč dokazima o važnosti ranih godina, neka istraživanja ukazuju na to da su kasnija iskustva jednako važna u oblikovanju djetetove ličnosti te da vršnjaci, a ne roditelji vrše najveći utjecaj. No, iako su odnosi s vršnjacima važni, oni se grade na temelju odnosa koji je dijete izgradilo s roditeljima. Djeca koja nisu imala njegujuće odrasle koji su se adekvatno brinuli o njima, imaju problema već i sa stvaranjem prijateljstava, a kamoli s razrješavanjem poteškoća i sukoba.

Već u dobi od 6 mjeseci majčina usklađenost s dojenčetom počinje ga učiti koja su emocionalna stanja prihvatljiva za druge ljude. Majčini strahovi, želje, ideje o prikladnosti, osjećaj srama i vlastite fantazije postaju važne te određuju koji aspekti djetetove ličnosti će se poticati i razvijati, a koji će se potiskivati i nestati. Majka koja se uživljava samo u određeni dio djetetovog unutarnjeg života - koja vrednuje npr. samo njegovu pobuđenost, angažman i aktiviranost, a ne i pasivnost, ili koja obraća pažnju na dijete samo kad se ono osjeća loše, a ne i kad se osjeća dobro - pokazuje djetetu koji dio sebe treba pokazivati u interpersonalnim odnosima. Svojim ponašanjem i reakcijama mu također pokazuje da ga razumije ili ne razumije te može li svoje osjećaje dijeliti s drugima. Usklađenost majke i djeteta se smatra osnovom za sve aspekte psihološkog razvoja djeteta te utječe na vrstu privrženosti koju dijete razvija prema majci. Privrženost je specifični tip socio-emocionalne veze između dojenčeta i skrbnika, najčešće majke, koja nastaje tijekom prve godine djetetova života, pri čemu je presudna kvaliteta brige o djetetu. Postoje 3 tipa privrženosti između djeteta i majke: sigurna privrženost, izbjegavajuća i anksiozna. Ukoliko je majka usklađena s dojenčetom i psihološki dostupna (tj. adekvatno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama) ona omogućuje djetetu sigurnu bazu na temelju koje ono organizira sliku o sebi i svijetu oko sebe kao i načine sučeljavanja sa stresom. Kvalitetna briga od strane majke, odnosno skrbnika, omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi te dijete sebe doživljava vrijednim da bude voljeno i kompetentnim, a druge ljude doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blizak. Ta djeca razvijaju sigurnu privrženost prema majci, sigurna su u majčinu ljubav te na odvajanje od majke reagiraju s manje straha, pokazuju više istraživačkih ponašanja, bolje rješavaju probleme i imaju bolje vršnjačke odnose. Pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti što sve rezultira adekvatnim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi. Odrasli koji su formirali sigurnu privrženost u djetinjstvu su sretniji u vezama, doživljavaju svoje partnere kao dobre i povjerljive prijatelje, prihvaćaju ih unatoč njihovim manama i njihove veze duže traju.

Izbjegavajuća privrženost kod djeteta je rezultat ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna. Te majke odbacuju djetetove potrebe za privrženosti, ne vole prisan, licem u lice kontakt, posebno kada to beba želi. One mogu govoriti o svojoj bebi toplim riječima, biti partner u igri, biti marljive što se tiče hranjenja i spavanja, ali kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću to za njih postaje ugrožavajuće (jer su se možda i same osjećale odbačenima u djetinjstvu). Takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima, i postaju uznemirena samo kad ostanu sama. Pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije, imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze, smatraju da emocije nisu važne, što je nastalo kao rezultat obrambene samozaštićujuće adaptacije na očekivanje odbacivanja od strane majke u stresnim situacijama. Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijajući ako im se netko previše približi.

Anksiozna privrženost nastaje kao rezultat majčinog ponašanja u kojem ona ponekad odgovori na djetetove potrebe za blizinom i bude dostupna, a ponekad nedostupna. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku (odnosno figuru privrženosti) kao nekonzistentnu i nedosljednu, povremeno podržavajuću, povremeno nepodržavajuću, što dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica, dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okoline ovisit će o podršci i odobravanju majke. Ova ovisnost o drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres. Anksiozno privrženi odrasli se lako zaljubljuju i postaju ovisni o partneru, stalno traže partnerovo odobravanje za svoje postupke te se boje da će biti ostavljeni.

Dakle, osjećaj sigurnosti koji je nastao iz odnosa privrženosti između majke (ili oca) i djeteta stvara osnovno povjerenje ili nepovjerenje u odnosu, na način na koji će okolina reagirati na potrebe djeteta. Sigurno privržena djeca koja su u figuri privrženosti imala sigurnu bazu vjerovat će svojim sposobnostima te će moći udovoljiti i svojim kasnijim razvojnim zadacima, dok će anksiozno i izbjegavajuće privržena djeca biti manje uspješna u tome. Ovaj odnos je baza na kojoj se grade svi daljnji odnosi i kapacitet djeteta da uspostavi pozitivne i harmonične odnose, u vezama, u braku, u prijateljstvima. Privrženost između roditelja i djece također je baza za kasniji razvoj privrženosti s vlastitom djecom, tako da djetetov odnos s roditeljima snažno utječe i na to kakav će kasnije, kad odraste, biti roditelj. Utvrđeno je da prihvaćanje roditelja od strane njihovih roditelja snažno utječe na način na koji ti roditelji prihvaćaju i tretiraju svoju djecu. Dakle, odnos roditelja prema djetetu ima svoje korijene u njihovom ranom djetinjstvu. Stoga se roditelji trebaju sagledavati i u funkciji vlastite povijesti, tj. u ulozi djeteta koje su nekad bili, a ne samo u svojoj roditeljskoj ulozi. Roditelji koji imaju dugu povijest neprihvaćanja i neuvažavanja od strane figura privrženosti (od strane majke, oca), vrlo teško stvaraju odnose povjerenja s drugim ljudima. Oni su odrasli znajući da njihove potrebe neće biti zadovoljene, da će ih značajni drugi odbaciti, prema njima se ponašati neprijateljski ili im biti psihološki nedostupni. Sebe doživljavaju kao nepotpune, bezvrijedne i nesposobne. Zato je dobro da i roditelji koji ne uspijevaju uspostaviti emocionalno blizak odnos i dobru komunikaciju sa svojom djecom, uz stručnu pomoć koju potraže za djecu, također povežu i svoja emocionalna iskustva iz prošlosti sa sadašnjim odnosom prema vlastitom djetetu.
       
Izvor: www.hrabritelefon.hr

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Hoće li biti nadoknade nastave zbog štrajka?
Ovogodišnji školski kalendar propisuje kako školarci moraju imati najmanje 175 nastavnih dana u godini, a maturanti 160.
6
Uzrok lošeg dječjeg sna
Ovo može biti vaš podsjetnik što treba izbjegavati kako bi vaše dijete imalo bolji san.
4
Kreativnim igrama do pisanja
Ako vaš prvašić muku muči s pisanjem, znajte da nije jedini, a i da to nije kraj svijeta. Razne vježbe i igre će mu pomo...
4
Dozvolite djetetu da bude dijete!
Normalno je da roditelji žele svojoj djeci sve najbolje i da se trude da ih odgoje što bolje mogu. Međutim, ponekad rodi...
4





Anketa

Šta da saznate...
пеперутка16

..da nosite trojke, što biste učinili?

Oznake

Sve najbolje!

Nekoliko korisnica i korisnika koji danas slave rođendan:

Čestitamo!