/11 /11

Djeca nisu mini - ljudska bića s mini-ljudskim pravima, djeca nisu vlasništvo roditelja Vijeće Europe, 2008.

 

Odgoj je aktivan proces kojim roditelj želi dijete pripremiti za život kao odrasle osobe - usaditi mu socijalne norme, neka znanja i vještine kojima će se moći dijete služiti u „stvarnom životu"... Da bi neka ponašanja proglasili nepoželjnima, a neka poželjnima, pribjegavamo instituciji „nagrade i kazne". Što se ponekad pokaže i djelotvornim... ali vrlo često se i ne pokaže djelotvornim načinom. O čemu se zapravo radi?

Nagrada i kazna trebale bi biti motivacijski čimbenici koji će dijete potaknuti na promjenu lošeg ili na ustrajnost dobrog ponašanja. Zbog toga je neophodno obratiti pozornost na djetetovo ponašanje, na stvari koje su mu važne - uglavnom dobro poznavati svoje dijete, kako bi roditelj znao što odabrati kao nagradu, a što kao kaznu. Kada to zna, pola posla je obavljeno. Ili? Zar odgoj nije tako jednostavan? Zašto ako damo negativnu posljedicu nakon nekog djetetovog ponašanja, to ponašanje ne prestane? Zašto mijenjamo tisuće varijanti kazni i nagrada, a ništa se ne pokaže djelotvornim... po mogućnosti odmah? Zašto odgoj nije crno-bijela aktivnost - ako napraviš to, biti će tako, ako ne napraviš to, biti će onako? Zato što djeca (na sreću) nisu roboti.

O nagradi i kazni

Ako neko ponašanje prati negativna posljedica, vjerojatnost njegova pojavljivanja će se smanjivati. Ako neko ponašanje prati pozitivna posljedica, vjerojatnost njegova pojavljivanja će se povećavati.

Ako neko ponašanje prati negativna posljedica, vjerojatnost njegova pojavljivanja će se smanjivati. Ako neko ponašanje prati pozitivna posljedica, vjerojatnost njegova pojavljivanja će se povećavati.

Učenje koje se bazira na takvom stavu naziva se operantno uvjetovanje, u psihologiji ga je otkrio Skinner, koji je vršeći niz eksperimenata na životinjama došao do toga da postoji nešto viši oblik učenja od Pavlovljevog klasičnog uvjetovanja (koje je „najjednostavniji" oblik učenja), te da i ljudi vrlo često pribjegavaju učenju operantnim uvjetovanjem - nagrađivano ponašanje se pojačava, kažnjavano ponašanje se smanjuje.

I to stoji. No, ljudi, na sreću, nisu zastali na ovom obliku učenja, kao što većina životinja jest. Ljudi uče na bezbroj drugih načina - imitiranjem, modeliranjem, otkrivanjem, uvidom...

Iako uvodna rečenica stoji - naravno da ćemo izabirati raditi ona ponašanja koja će slijediti nešto lijepo, a ne izabirati raditi ona ponašanja iza kojih slijedi nešto ružno, postavlja se pitanje - tko određuje što je to lijepa posljedica, a što ružna posljedica? Odgovor je - svatko za sebe.

Vodi se vječna rasprava stručnjaka i teoretičara ponašanja oko toga da li je ponašanje osobe direktno uvjetovano podražajima izvana (što je stav koji zastupaju bihevioristi), tj. da li je istina da ljudi oblikuju svoja ponašanja isključivo i samo na osnovu onoga što se dešava oko njih. Ta, takozvana SR (stimulus-response) psihologija zapravo svodi čovjeka na pukog robota koji obrađuje vanjske informacije i odabire najprikladniji odgovor na vanjski podražaj. Svi jako dobro znamo da se ljudi tako ne ponašaju - postoji bezbroj faktora (što svjesnih, što nesvjesnih) koji se upliću u priču oko izbora ponašanja koja manifestiramo na van. Počevši od odgoja, tj. od onoga što su nas roditelji učili da je pristojno, dobro, u redu, preko osobnih stavova, predrasuda, iskustava, pa sve do potreba koje nas motiviraju i cilja koji želimo postići nekim svojim ponašanjem - u ponašanje svake osobe se upliće bezbroj čimbenika na koje nekada ne možemo, a nekada ne želimo utjecati.

Zato prva rečenica ovog poglavlja stoji na „klimavim nogama". Iako je teoretski gledano ispravna, svakodnevni život ju pobija, jer u ljudskom ponašanju ima mnogo raznoraznih nijansa koja nas čini jedinstvenima i unikatnima - u svemu, pa tako i u izborima svojih ponašanja.

Nagrada i kazna u odgoju

U situaciji odgoja, roditelj je taj koji daje pozitivne ili negativne posljedice na djetetova ponašanja. Ili samo tako mislimo? Kao što sam već napomenula, a što kao roditelj i ja, ali i drugi roditelji vrlo često zaboravljamo - djeca nisu roboti.

Sve ovo opisano gore vrijedi u odgoju i za djecu. Od prvog dana djeca su cjelovite osobe - sa svojim potrebama, željama, nadama, strahovima... Ne može im roditelj nametnuti, usaditi, utisnuti svoje stavove, interese, načela... ukoliko dijete to ne želi prihvatiti. Zbog beskonačne ljubavi koje dijete ima za svog roditelja, i zbog toga što je dijete svjesno činjenice da o roditelju ovisi, dijete će odlučiti da ne vrijedi riskirati odnos roditelj - dijete neposluhom, nego će se prilagoditi (J. Juul, poznati danski obiteljski psihoterapeut koji je priču o kompetentnosti djece od prvog dana njihova života prelijepo opisao u knjizi Vaše kompetentno dijete, bi rekao - surađivati). Ali odluka o tome da dijete prihvati roditeljske norme, pravila, reagira na pozitivne i negativne posljedice ponašanja nije roditeljska - nego djetetova. Dijete je to koje odlučuje da li će reagirati na roditeljsko nagrade i kazne - ako je dijete spremno podnijeti posljedicu nekog svog ponašanja, nema toga što roditelj može napraviti da natjera svoje dijete da napravi ono što roditelj želi.

Naglašavajući snagu odnosa roditelj - dijete, William Glasser, kanadski psihijatar, začetnik Teorije izbora, govori da stvari u odgoju i ne izgledaju „baš tako crne". Naime, jačajući odnos sa svojim djetetom, utječete zapravo i na to da li će dijete poslušati vaš savjet, ideju, prijedlog, reagirati na vaše upute... Činjenica je da ćemo radije poslušati one s kojima „smo si dobri", nego one ljude s kojima nismo bliski i u toplom odnosu. Pa se s tog stajališta gledano, „najboljom" opcijom čini biti dobar sa svojim djetetom.

Zaključak

Govoreći o nagradama i kaznama u odgoju, vjerujem da svi roditelji znaju koliko su kazne okrenute ponižavaju nepoželjne i štetne. O tome smatram da ne trebam ponovno govoriti. Isto tako, većina roditelj zna također koliko je pohvala pozitivna i poticajna aktivnosti - pohvalom djetetu dajemo vjetar u krila. No, koliko oprezni moramo biti s kažnjavanjem, toliko oprezni moramo biti i s pohvalama. Da bi i nagrada i kazna bili djelotvorni moraju biti odmjereni, primjereni, pravovremeni i realni.

Što to znači? To znači da moraju biti odmjereni veličinom sukladno ponašanju koje želimo nagraditi ili kazniti; primjereni dobi i razumijevanju djeteta - ako dijete ne razumije zašto je određena neka nagrada ili kazna, ona gubi svoju efikasnost. Pravovremena znači da se i nagrada i kazna treba dati odmah nakon ponašanja koje želimo bilo nagraditi bilo kazniti, te realna što znači da mora biti prirodna u roditeljskom ponašanju - neka bude od srca, a ne „umjetna".

Ono što valja upamtiti je da ne možemo nikada i nikako utjecati, nikakvim oblicima kažnjavanja ili nagrađivanja, na svoju djecu, kao na robote, da rade ono što mi želimo. Jer su oni od prvog dana svoje osobe, sa svojim potrebama, željama (koje jesu uvelike slične našima), ali to ne znači da djeca trebaju odrastati u okruženju u kojima nema pravila, u kojemu je sve dopušteno. A pravila, nagrađivanje i kažnjavanje nisu stvoreni kao „roditeljsko oruđe", nego je to nešto što treba biti obiteljski stav - kao npr. „U našoj kući se ne koriste vulgarne riječi. Tko ih koristi mora ubaciti 50 lp u staklenku. Tko ih ne koristi smije odlučiti na što će se potrošiti novci iz staklenke". Ali tada je to pravilo koje vrijedi za sve - i roditelje i djecu. A kad situaciju postavite tako, osim učenjem kroz operantno uvjetovanje (nagradama i kaznama), svoje dijete učite i po modelu. Ali to zahtjeva mijenjanje i roditelja, ne samo djeteta. Tako da, imajući to na umu, sigurna sam da ćete puno pažljivije birati i pravila i nagrade i kazne.

Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije