/11 /11

Većina žena i muškaraca smatra roditeljsku ulogu kao nešto lijepo, izvorom sreće, zadovoljstva, ljubavi. Međutim, nerijetko se s prvim problemima postavlja pitanje - zašto ne postoji neka škola za roditelje? Roditelji ubrzo shvaćaju da je njihova uloga jedna od najzahtjevnijih uloga u životu pojedinca.

U većini društava djeca su poželjan i vrijedan životni cilj, a majčinstvo je glavna oznaka ženstvenosti. Jedno od istraživanja u Hrvatskoj 1999. godine pokazuje kako 70% ispitanika smatra da su djeca potrebna za ostvarenje smisla života.

“...imati djecu društvena je norma za odrasle pojedince, imati više od jednog djeteta poželjno je i hvalevrijedno u mnogim društvima, no imati više od troje djece ne smatra se pozitivnim, nego pomalo neodgovornim” (Obradović i Obradović, 2006.).
 
Zadatak roditelja nije nimalo lak. Cilj je odgojiti odgovornu, zrelu i emocionalno stabilnu osobu, no pitanje je kako. Odgoj se može promatrati dvostruko – kao roditeljska toplina i roditeljski nadzor. Roditeljska se toplina izražava od podrške, ljubavi i ohrabrivanja do neprijateljstva, postiđivanja ili odbacivanja, a roditeljski nadzor od nadzora, discipline i upravljanja djetetovim osjećajima i postupcima do zanemarivanja i neuključenosti.

Četiri osnovna odgojna stila razlikuju se s obzirom na te dvije dimenzije, a to su autoritaran, autoritativan, permisivan te zanemarujući odgojni stil.

Autoritaran odgojni stil je stil kada roditelj mnogo očekuje od djeteta i strogo ga nadzire, djetetu ne daje dovoljno topline i potpore. Glavni odgojni cilj je učenje samokontrole i poslušnosti. Roditelj postavlja pravila koja ne objašnjava, postavlja granice, a prekršaje često i fizički kažnjava. Djeca takvih roditelja sklona su promjenama raspoloženja, povučena, nevesela, bojažljiva, razdražljiva i nisu spontana.

Autoritativan odgojni stil je demokratski, dosljedan. Roditelj postavlja velike zahtjeve prema djeci, drži granice (koje objašnjava) i provodi nadzor, ali i pruža toplinu, prihvaćanje i potporu. Roditelj je više savjetnik nego što nadzire. Glavni odgojni cilj je razviti u djeteta znatiželju, kreativnost, sreću, motivaciju i samostalnost. Djeca roditelja s autoritativnim odgojnim stilom su spontana, slobodno izražavaju svoje mišljenje i osjećaje.

Permisivan ili prepopustljiv odgojni stil prepoznajemo po tome što roditelj malo zahtijeva od djece i provodi malo kontrole, ali daje veliku toplinu i potporu. Nadalje, roditelj zadovoljava sve djetetove želje i zahtjeve, no djeca su pritom nesigurna, ne snalaze se u granicama, impulzivna su i agresivna.

Zanemarujući ili zapuštajući odgojni stil je kada roditelj postavlja male zahtjeve, nema nadzor nad djetetom, ali nema niti topline i potpore. Roditelj ili emocionalno odbacuje dijete ili nema vremena i ne želi se baviti djetetom. Dijete ovakvih roditelja je neprijateljski raspoloženo prema roditeljima, pokazuje otpor, ne stječe društvene kompetencije i neuspješno je u školi. Kao adolescent pokazuju različite oblike neprihvatljivog ponašanja.
 
Nedovoljan i nekvalitetan nadzor ima loše posljedice na razvoj djeteta, pogotovo adolescenta (rizično seksualizirano ponašanje, uporaba droga i alkohola, pušenje, školski neuspjeh), no prevelik nadzor također može dovesti do neuspjeha.

Tri su načina održavanja roditeljskog nadzora:

a) djetetovo spontano opisivanje aktivnosti, mjesta i društva kako, gdje i s kim provodi vrijeme izvan kuće;

b) roditeljevo izravno ispitivanje;

c) neposredna kontrola kamo ide, kada i s kime je dijete.

 
Samo topla i otvorena komunikacija između djeteta i roditelja potiče iskrenu djetetovu otvorenost te kasnije dovodi do kvalitetnog nadzora u adolescenciji. Sklad topline i potpore s nadzorom (i to nenametljivim) najveća je vještina roditeljstva.

Granice – stalno ih se spominje u kontekstu uspješnoga i kompetentnog roditeljstva, a rijetko kada je jasno roditeljima na koji način ih postaviti i zadržati, što to uopće znači, treba li graditi ogradu između roditelja i djeteta i tražiti putovnice pri prelasku?

Roditelji postavljaju granice kako bi djeca mogla znati što će roditelji tolerirati, a što neće, odnosno što dijete smije, a što ne smije, što treba, a što ne treba raditi te koje privilegije ili nagrade može za to dobiti ili pak izgubiti. Postavljanjem granica unaprijed izbjegavamo nastanak problema jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnose s djetetom.

Najvažnije je da granice ili „pravila igre“ budu jasni, konkretni i dobro objašnjeni djetetu te da uvažavaju potrebe i roditelja i djeteta. Svakako je poželjno da se pri formuliranju granica roditelji usmjere na pozitivan ishod djetetove suradnje, odnosno na to što će se dogoditi ako se dijete bude tako ponašalo, a ne što ako neće.

Kada govorimo o granicama, često se spominje i pojam dosljednost. Primijeni li roditelj neku nagradu nakon nekog željenog ponašanja jedanput ili dvaput, a onda sljedećih nekoliko puta to ne učini, dijete se više neće ponašati na željeni način. Stoga ustrajnost u postavljenim granicama, iako bila jednako teška za roditelja kao i za dijete, važna je za konačan uspjeh. Nitko ne kaže da je odgoj djeteta lagan, samo je kod neke djece manje ili više težak nego kod druge.

Često se roditelji upitaju nije li postavljanje granica okrutno, ne uništava li njihov spontani odnos s djetetom. Tu treba razlučiti razliku između postavljanja granica i davanja naredbi djetetu. Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama djetetova ponašanja, dok je postavljanje granica izbjegavanje konflikata te djetetu ostavlja otvorena vrata da promjeni svoje ponašanje kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivnih. Tako je odgovornost i za pozitivne i za negativne ishode na djetetu.

Ponekad se roditelji koriste prijetnjama, ucjenama, uspoređivanjem djeteta s drugima, uvredama i ponižavanjima djeteta koji su po svojoj prirodi procjenjujući i osuđujući te upozoravaju na moć odraslih, odnosno na bezvrijednost i nesposobnost djeteta. S druge strane, oni roditelji koji pokušavaju sve raditi umjesto djeteta te se drugima mogu činiti brižnim roditeljima, zapravo mu takvim ponašanjem, uz vrijeđanje i ponižavanje, šalju poruku da je bezvrijedno i loše kao osoba te nesposobno zauzeti se za sebe.
 
Važan aspekt odgoja djeteta je omogućivanje pravilnoga emocionalnog razvoja, što znači razvoj emocionalne sposobnosti djeteta da voli druge, da stvara bliske odnose, da prihvaća emocije kao dio života, da ima dobru sliku o sebi i da se dobro slaže s drugima u svakodnevnom životu.

Nadalje, emocionalni razvoj uključuje učenje izražavanja osjećaja a da se pritom ne povrijede druge osobe, te učenje prihvaćanja tuđih i vlastitih osjećaja i kako se nositi s njima.

Pri tom procesu, odnos s roditeljima je najvažniji za dijete jer od njih dijete uči proživjeti i izraziti osjećaje. Često se roditelji boje izraziti vlastite osjećaje ne bi li time zaštitili djecu od neugode, no zapravo onemogućuju djeci da ona izraze svoje osjećaje. Ponekad roditelji pokazuju emocije jer ih ne mogu suzdržati, ali na verbalnom planu ih opovrgavaju te tako zbunjuju djecu, a ujedno šalju poruku da osjećaje ne treba pokazivati.

Emocionalnim reakcijama roditelja kao što su plač, smijeh, tuga, ljutnja te njihovim verbalnim izražavanjem, djeca opažaju osjećaje i samim time dobivaju dopuštenje da i oni izraze svoje osjećaje.

Pokažu li roditelji djetetu svojim primjerom kako se mogu nositi s osjećajima, posebno s uznemirujućim osjećajima, poput ljutnje, dijete će se osjećati slobodno izražavati sve svoje osjećaje pred roditeljima i potražiti utjehu i savjet od njih.
 
Na kraju, ne smije se zaboraviti da je za odgoj samopouzdanog djeteta preduvjet roditeljska bezuvjetna ljubav, podrška, ohrabrivanje i prihvaćanje. Imajući na umu stilove roditeljstva te poruke koje roditelj treba slati djetetu, a to su da vjeruje u njega, u njegove sposobnosti, da se brine za njega da ga želi saslušati i u konačnici da mu je dijete važno, razvit će se osoba s pozitivnom slikom o sebi te sa samopouzdanjem. A to je cilj svakog roditelja.