/11 /11

Igra je dobrovoljna i ne mora imati nikakvu svrhu. Baš zbog te slobode nije prisutan rizik od neuspjeha. Pruža veliko zadovoljstvo. Kroz igru roditelji i svi ostali prisutni u djetetovom odgoju mogu dijete poučavati i istraživati u opuštenoj situaciji. Igra je spontana – nikad se ne zna gdje će završiti. Djeca u igri postižu što u realnosti ne mogu postići.

Postoje 4 tipa igara:

1. Funkcionalne igre
2. Konstruktivne igre
3. Igre s pravilima
4. Simboličke igre

1. Funkcionalne igre:
Dijete se igra svojim tijelom i njegovim funkcijama sa i bez rekvizita. Jednostavniji oblici funkcionalnih igara, npr. igra prstićima, pojavljuju se već oko 3. mjeseca života.
U tu skupinu spadaju različiti načini kretanja (na prstima, na petama, četveronoške, puzeći, skačući...). Najbolje mjesto za to je dječje igralište sa ljuljačkama, toboganima, penjalicama.
Igre sa svime što ima boju, zvuk i oblik – igre igračkama i predmetima iz svakodnevnog života.
Igre glasovima, slogovima i riječima – kod beba i manje djece: ponavljanje glasova, stvaranje nekog svog jezika. Kod djece koja već govore npr. igre rimom.
Kroz funkcionalne igre dijete istražuje sebe i svijet, stiječe kontrolu nad pokretima, razvija koordinaciju, razvija osjetila i motoriku.

2. Konstruktivne igre:
Dijete stvara iz različitih materijala. Tu spadaju Lego kocke, igra plastelinom, perlicama, igra kolažom, ljepljenje različitih materijala. Nekad je svrka samo igra, a nekad zbilja stvaraju nešto, najčešće igračku.

3. Igre s pravilima:
To su različite didaktičke igre (Čovjeće ne ljuti se, Memori, Twister, Uno). Djeca razvijaju govor (dok se djeca dogovaraju oko pravila), uče pravila i uče se ponašati prema pravilima i uče se zajedništvu.

4. Simbolička igra:
Dijete zamišlja uloge, prostor i situaciju i kroz igru se stavlja u njih. Pojavljuje se u 2. godini i mijenja se do 7-8 godina. S 2 godine dijete oponaša što rade odrasli (kuhanje, popravljanje, šminkanje, briga o lutki...). S 4 godine djeca se već dogovaraju tko će koju ulogu uzeti. Sa 7 godina dijete uključuje u igru potpunu situaciju iz stvarnog života (uloge, odnosi, osijećaji).
Djeca se igraju uglavnom u skupini, mada mogu i pojedinačno. Razvija se mašta, govor, komunikacija i socijalizacija.