/11 /11

Premda smo svjesni toga koliko su vrijedni skladni odnosi u obitelji, ne uspijevmo ih postići. Često se baš prema najbližima ponašamo grubo, ne nalazimo vrijeme jedni za druge, međusobno se vrijeđamo i povređujemo na razne načine.

Premda savršene obitelji ne postoje, skladnost nije nedostižni ideal. Nesporazumi, nerazumijevanja, ljutnje i slično dio su svakog odnosa, no, u skladnim odnosima oni ne prevladavaju.

Na razne oblike komunikacije sa drugima dnevno trošimo jako puno svog vremena. Nažalost, uglavnom je riječ o nekvalitetnoj i neprimjerenoj komunikaciji.

Komunikolozi kažu da bismo se, kad dođe do nekog nesporazuma sa drugom stranom, trebali prvo zapitati – je li naš sugovornik uistinu razumio što smo željeli reći i gdje smo u svemu tome mi – naš dio (slika nikad nije crno-bijela). Ono što mi obično učinimo je svaljivanje krivnje na drugu stranu, napadanje kao obrana. Druga strana također se brani i napada i na kraju ne dolazi do konstruktivnog rješenja ili dogovora.

Uspješnu komunikaciju ne čini samo pravilan izbor riječi (osim kada je riječ o pisanoj komunikaciji. Upravo suprotno, riječi su ponekad jako malo važne u odnosu na ton glasa, izraz lica, geste (neverbalna komunikacija).

Važno je uključiti se, sudjelovati u osjećajima druge strane, aktivno slušati i tek potom reagirati. Važno je ‘spustiti’ se (ili ‘podići’) na razinu druge osobe i nastojati povezati se osjećajima.

Treba spremno prihvatiti i sukob i popratne osjećaje (bol, ponašanje) i poušati izjavu „Nemoguć si!“ zamijeniti sa „Ne sviđa mi se tvoje ponašanje.“. Na taj način ne kritiziramo osobu nego njeno ponašanje, ne potičemo drugu stranu da se brani i napada već ostavljamo prostor da se druga strana osjeća voljeno i onda kad pogriješi. Valja imati na umu da neprilagođeno ponašanje (neposlušnost, inat, vrijeđanje i dr.) najčešće upućuje na unutarnje probleme vezane uz osjećajni život osobe.

Dođe li do svađe u obitelji treba se zapitati zašto se druga strana ljuti (bilo da je riječ o partneru, djetetu ili drugom članu obitelji) i pokušati doznati razlog. To nije uvijek lako, ali je put ka razumijevanju i skladnim odnosima u obitelji.

Što ne bismo trebali govoriti jedni drugima?

Želite li nekome ukazati na nešto što vam smeta pokušajte koristiti neoptužujuće izjave i Ja-poruke (npr. „Kad se tako ponašaš ja se osjećam povrijeđeno.“ umjesto “Ti si nerazumna osoba!”).

Pokušajte izbjegavati etiketiranje Ti-rečenicama („Ti si uvijek tako nepristupačan!“) i koristiti se altenativom kojom ćete posve legitimno izraziti svoje osjećaje, a drugu stranu nećete etiketirati i tjerati na to da se brani (npr. možete reći: „Kad vidim da me ne slušaš, osjećam se nevidljivo i tužna sam.“).

Valja izbjegavati i zapovijedi. Nitko ih ne voli. Ljubazan i jasan zahtjev može biti jednako učinkovit, a druga se strana zbog njega neće osjećati loše (osjećat će se loše ukoliko nešto ne želi napraviti, ali se neće osjećati loše zbog načina na koji se to od nje traži).

Poželjno je što više koristiti rečenice u kojima izražavamo svoje osjećaje („Možeš li mi objasniti zašto se tako čudno ponašaš. Zabrinuta sam.“)

Optužbe (Ti uvijek… ili Ti nikad…) zamijenite izjavom o tome kako se osjećate kad netko nešto čini („Kad se tako ponašaš prema meni, osjećam se loše.“).

Po svaku cijenu pokušajte izbjegavati ironiju i sarkazme (zajedljive primjedbe) i riječi poput uvijek i nikad.

Usvojite li barem nešto od navedenog i ostanete ustrajni u prakticiranju istoga, na dobrom ste putu…

(Photo - Pixabay)

izvor: prakticanzivot.com