Za prepoznavanje i razvijanje darovitosti za određena područja važna je prije svega obitelj

/11 /11

Govoreći o darovitosti, glavno je pitanje što je zapravo darovitost?

Ne postoji jedan odgovor, već različiti odgovori koji razmatraju mnogobrojne uvjete, kao što su vrijeme njenog javljanja, karakteristike ponašanja ili predviđanje budućeg ponašanja (stvaralaštvo –potencijalna darovitost), vrsta ponašanja (opće sposobnosti – specifične sposobnosti) itd.

Prema definiciji višestruke darovitosti, darovita su i talentirana ona djeca koja su od stručne osobe identificirana kao naročito sposobna za velika postignuća, koja bi mogla realizirati svoje mogućnosti i ostvariti maksimalan doprinos za sebe i za društvo. Među djecu koja su sposobna za visoka postignuća pripadaju ona koja pokazuju postignuće ili potencijalnu sposobnost u sljedećim područjima (pojedinačno ili u kombinaciji):

1. opća intelektualna sposobnost,
2. specifične sposobnosti za pojedino znanstveno područje,
3. kreativno i produktivno mišljenje,
4. sposobnosti rukovođenja,
5. specifične sposobnosti za pojedino umjetničko područje,
6. psihomotorne sposobnosti (ples, sport itd.).

PROČITAJTE JOŠ: Mali buntovnici su uspješniji

Prepoznavanje darovitosti

Od specifičnih «obrazovnih» postupaka čini se da su najefikasniji:

• čitanje: često čitanje djetetu, zajedničko čitanje i zajedničko traženje informacija iz knjiga, časopisa, mapa, novina; upoznavanje s knjigama kao izvorima informacija; omogućavanje dostupa knjigama;
• razgovor: odgovaranje na pitanja (uz povremeno zajedničko traženje odgovora iz različitih izvora), uključivanje djece u konverzaciju odraslih za vrijeme zajedničkih obroka, aktivnosti i sl.; aktivno širenje dječjeg rječnika: pronalaženje smisla, značenja, primjera u imenima stvari i akcija, traženje sinonima; izgrađivanje kvalitetnih pojmova kod djece;
• zajedničke aktivnosti: odlaženje u kino, kazalište, izložbe, zoološki vrt, muzeje, sportske priredbe – uz razgovor, komentiranje i reproduciranje doživljaja nakon povratka kući; započinjanje nove aktivnosti na osnovi razrade doživljenog i sl.

Također, efikasni roditeljski angažman nije sama količina zajednički provedenog vremena, nego stil. Osnovni stil podučavanja, koji je karakterističan za roditelje darovite djece, jest stavljanje težišta na inicijativu i aktivnost djeteta (primjer: postepeno učenje čitanja).

Uočavanje znakova sposobnosti najznačajnija je početna stepenica u brizi za razvoj darovitih, a tu možemo razlikovati nekoliko oblika ili stupnjeva angažiranosti okoline koji imaju različite utjecaje na razvoj darovitosti.

1. Opažanje znakova darovitosti započinju roditelji, već u prvoj godini života. Oni kod svog djeteta mogu opaziti da naročito živahno reagira na neke karakteristike okoline (zvuk, boju, oblik, socijalne situacije).
2. Prepoznavanje znakova darovitosti pretpostavlja prevođenje znakova mogućih visokih sposobnosti u signale za akciju. «bavljenje» djetetom, sustavno i planirano, obogaćivanje dječjeg iskustva te organiziranje sve složenijih obrazovnih situacija u skladu s rastućim mogućnostima djeteta.
3. Identifikacija je stručno utvrđivanje da li su opaženi i prepoznati signali doista znakovi razvijenije sposobnosti. 
4. Označavanje ili etiketiranje obično je popratna posljedica identifikacije, jer identifikacijom utvrđena karakteristika («darovit» ili «nedarovit») svrstava pojedinca u jednu od kategorija stereotipnih karakteristika. 

PROČITAJTE JOŠ: Preopterećujemo li djecu informacijama?

Do sada smo najveću ulogu pri stvaranju darovitog pojedinca pripisivali okolini. Međutim, uloga samog djeteta nedovoljno se razumije pa se zbog toga i neopravdano zanemaruje.

Za prepoznavanje i razvijanje darovitosti za određena područja važna je prije svega obitelj, a da ne spominjemo neosporno najvažniju ulogu škole, tj. učitelja koji će takvo dijete prepoznati i znati na koji način raditi s njime i dalje razvijati tu darovitost. Iako je glede brige o darovitoj djeci zakonski sve uređeno, u stvarnosti to ne funkcionira. U praksi nema programa odgoja i obrazovanja kojim bi se sustavno djelovalo i radilo s nadarenom djecom, od predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola pa sve do fakulteta. U nekim zapadnim zemljama roditelje educiraju da prate svoje darovito dijete, kod nas se nešto počelo raditi na edukaciji odgojno - obrazovnih djelatnika razvojem HNOS-a ali to je na zalost jos uvijek u povojima.