Bebys
|
Svi sveti
Čovjekov život je svetinja. Sve što čovjek treba i posjeduje, sadržano je u njegovu životu. Stoga je čovjek pozvan da svoj život čuva, da bude spreman za njega sve podnijeti, da ga ne uništi. Čovjekov život je i tajna. Ne možemo instrumentarijem znanosti spoznati što bi to bio život, jer život je zapravo »tko«, a ne što. Život, to si ti kao osoba. Život nam je nedokučiv, on izmiče našim mogućnostima da ga dohvatimo i njime raspolažemo. Svime čovjek raspolaže ali svojini životom ne. Život je, stoga, dragocjenost. On je tajna pred kojom se možemo pokloniti i koju smijemo doticati tek s ljubavlju, strahopoštovanjem, čistim srcem. Život je dar onoga koji je svet. Bog je svet. To znači da je on apsolutno dobar, da je on jedini dostojan poštovanja, ljubavi i povjerenja. Njega ne može dotaknuti zlo, nikakva prljavština i mrak. Stoga je svaki grijeh, a to znači svaka banalnost, ružno izgovaranje njegova imena, vrijeđanje i prijezir njegova veličanstva, izrugivanje njegove prisutnosti, i svako mračno i nedolično gledanje prema Bogu najodvratniji zločin. Jer, time ne vrijeđamo samo Boga nego uništavamo sebe. Dijeleći se od Boga, čovjekov život presahne poput rijeke koja je izgubila izvor. Čovjek, naime, nema života od sebe, nisu mu ga ljudi dali, nije gajeupio svojim novcem niti radom svojih ruku. Život je dar od Boga. Stoga je Bog čovjeku najdragocjenije biće, vrhunska svetost, veličanstvo kojem se čovjek može samo poklonstvom diviti i radovati se što postoji.
Čovjek postoji samo zato što postoji Bog, koji je svet. Iz toga zaključujemo da je i svaki svetac prijatelj ljudi i čuvar života. Svetac ima strahopoštovanje pred nerođenim životom, djecu okuplja i izbavlja od ropstva, zloupotreba, od nemoći, gladi i patnje. Svetac će se pobrinuti za odraslog čovjeka, on pomaže siroti, bolesniku briše suze, očajniku pokazuje nadu, onima koji su izgubili sigurno tlo pod nogama govori da postoji Bog, apsolutna egzistencija. Zemlja još nije propala u ništavilo, nije razorena atomskim bombama, ni biološkim zloupotrebama, fundamentalizmima, sektama, zločinstvima i vlastitim grijesima, jer postoje sveci, koji druguju s Bogom i vole čovjeka. Svetac voh'' ljude i zato je svet. Budući da voli čovjeka, on neizmjerno treba Boga te tako postaje svet. Svetac je most između zemlje i neba. Njega molimo da pomogne, da od Boga donese ono što mi sami nismo sposobni donijeti, da nas čuva, da za nas posti i moli, da nas pouči i da nas povede u radost. Svecu se tužimo na bolest, na nepravde u društvu i obitelji, njemu donosimo ranjenost i bolest djeteta, njega tražimo da nam posreduje kod Isusa, čiji je on prijatelj, jer je čuvao Isusovu riječ. »Vi ste prijatelji moji ako čuvate moju riječ« - kaže Isus. Svetac je bio maksimalno aktivan na zemlji, a sad na nebu nije prestao biti pomoćnik ljudi. Svetac, dakle, nije čovjek čija svetost je u izvanjskom, formalnom moljenju. On moli da bi mogao biti human prema svakom čovjeku, da bi izdržao na fronti protiv zloće, krivica, duhovnih bolesti i svake bijede koja napada čovjeka. Svecu je jedini cilj učiniti dobro čovjeku. U tome je naime Božja slava, koja je krajnji cilj života jednog sveca.
Sveci nas vole, oni se za nas brinu, oni nas štite, oni nas oslobađaju i liječe, oni nas zagovaraju i uvijek su na našoj strani. Oni su naši advokati, oni su prijatelji, oni znaju kako treba živjeti i zašto se jedino isplati na ovoj zemlji stajati. Oni vole prirodu, oni nikad ne zagađuju ni ljude, ni prostor oko njih, ni naše vode. Sveci nas zovu da budemo jedni drugima dobri, da se pomirimo, da oprostimo. Sveci grade veličanstvene crkve, oni su umjetnici, oni se trude i čudesno imaju sredstava da pomognu baš svakome. Sveci su miljenici Božji i prijatelji ljudi. Najljepše što nam se može u životu dogoditi jest uvrstiti se u redove svetaca. A svetac se postaje tako da postanemo prijatelji Božji.
Božjim prijateljem se postaje da uzmemo Božje zapovijedi ozbiljno, da nam Božja riječ bude važnija od svega, da počnemo molitvom komunicirati s Bogom, da živimo mentalitetom kojim je živio Isus. Katolička crkva od početka, od apostolskih vremena, štuje svece. Ona im je podizala spomenike i uvrštavala ih u kanon svoje liturgije. Vjernici su se od početka utjecali zagovoru svetaca, što svjedoče i grafitni natpisi na zidovima Konstantinove bazilike nad grobom sv. Petra na Vatikanskom brežuljku u Rimu. Svjesna da smo svi jedna nebeska i zemaljska Crkva, da smo udovi jednog Tijela Kristova, a to znači jedni drugima udovi, Crkva je tražila zagovor svetaca, odličnijih udova Kristova Tijela, da pomognu putujućoj Crkvi, siromasima i patnicima na zemlji. Tako mi zajedno postajemo suradnici i ljubitelji klanjajući se jedinom posredniku Isusu Kristu, i dolazeći njegovu Ocu u Duhu Svetome.
Dr. Tomislav Ivančić
< Poruku je uredio Bebys -- 1.11.2011 11:47:15 >
|
Odštampaj
