Vector
|
Moja prva trudnoca bila je prekrasna i sada uzivam u sincicu koji ima 8 godina. Druga je zavrsila u 6 tjednu ( blizanci, nisu se razvijali). Tu kiretazu i danas sanjam, taj osjecaj " struganja" - sorry na izrazu. Plakala sam kao kisa. Da nije bilo prijateljice ( inace babice) da me drzi za ruku,..... ne znam kako bi to izdrzala. Poslije toga tuga, praznina, ali i sincic ( tada 2 god) koji me vukao za rukav - moja najbolja terapija. Treca trudnoca, divna, sve ide super, i onda u 23 tjednu zavrsim na cuvanju trudnoce u bolnici, bez ustajanja iz kreveta. Izdrzale smo ( ja i moja curica) mjesec dana. Ali sve je zavrsilo preranim porodom u 27 tj. Ona mala,nerazvijena, prebacena u Split - ali uz sav napor nije uspjela izdrazi vise od 12 dana. Jos mi odzvanjaju rijeci doktora, tog cetvrtka u 14.45 h - vasa beba je umrla. Ne znam sto me onda drzalo - tek sam bila rodila, mozda i taj neki postporodjanji sok. Te prve dane sam provela u nekom polu snu, ali kako je vrijeme odmicalo sve je bilo teze. I danas nako 2,5 godine cini mi se da je sve teze i teze. Vezem se za datume - kada je trebao biti porod, kada je bio porod, kada je umrla. I na te dane sam jos luđa nek inače. Posebno me ubiju u pojam kada vidim djevojcice kolika bi i ona bila sada, ili kada cujem njeno ime. Ne placem vise, nemam suza. Samo me razdire unutra. Bilo bi mi lakse da se mogu isplakati. U svemu ovome je moja najbolja terapija, moj sincic uz mene. Sve je prozvio s nama i kakve rijeci utjehe on zna reci..... I od tada mi je zelja da ostenem trudna i ponovo rodim ogromna, cini mi se da bi mi to bio najbolji lijek. Ali kada te nece,nece - spermiogram od muza KATASTROFA, i idemo na ICSI metodu. Ali ne odustajemo, idemo dalje. Kako kazu - sto te ne ubije, ojaca te Cure ne dajte se - samo naprijed.
|