bomboncic02
|
Zašto bi nam bilo sve lako u životu kad može biti komplicirano!
Suosjećam sa svima vama koje imaju problema jer znam i vjerujem da vam nije nimalo lako.
Skratit ću što više mogu priču o mom odnosu s dotičnom.
Prije nego sam se udala, bila sam vesela, stalno mi je bio osmjeh na licu, onda sam se udala, rodila prvog sina i tu su počele brige, živciranja, plakanja usred noći, ispitivajući svoj život.
Shvaćam da je ona starija, ali ja nisam glupa, možda jesam mlada ali odlučila sam kako si postavit život i tako slijedim svoj put.
Najviše me boli što se miješala u odgoj prema mom sinu, njena ogovaranja, lažna iskrenost, ma katastrofa.
Došlo je do te točke da sam počela povraćat, smršavila sam 20 kg i dobila gastritis, rijetko kad sam se nasmijala kad je ona bila prisutna, stalno sam zamišljena bila i tužna.
Nakon što sam imala ozbiljan razgovor s dr, odlučila sam se promijenit. Štetila sam prvenstveno sebi, a onda i mužu koji je gledao kako propadam.
Malo sam se promijenila, ali samo malo, pokušavam ne slušat puno što govori, jer znam da ću samo sebe upropastit.
Muž je na mojoj strani, čuva me i podržava, ali znam da ni njemu nije lako, on joj i kaže ponekad svašta.
Sad sam ponovno trudna i dobit ću još jednog sina.
Još sam više sazrila i neću se sad valjda toliko živcirat.
Znam da bi se trebalo postavit malo oštrije, ali nekako u većini slučajeva nemam snage, odnosno ja bi se ili rasplakala ili počela vrištat, a ne želim opet pokazat svoju slabu stranu.
Mogla bih napisat roman o svim stvarima koje je izrekla meni, ali vjerujem da svaka od vas ima sličnog ili istog iskustva, tako da nije potrebno.
Nadam se da će nam doći bolji dani, a znam da neću biti ovakva svekrva jednog dana, jer mi je na prvom mjestu sinova sreća, s kim god on bio.
I to nam mora biti najbitnija stvar u životu i ne miješat se tamo gdje nam nije mjesto.
_____________________________
Da bi se osmjehnuo, čovjek treba pokrenuti sedamnaest mišića, a četrdeset_ i tri da se namršti. Stoga činite ono što morate s osmijehom, to će vas stajati mnogo manje truda..
|
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više.
Odštampaj
To me smeta, pogotovo sad kad sam trudna. 
Znam da bi ona svome sinu našla neku "bolju", iako to nikad ne bi rekla. Ja to osijećam, i nastojim se dokazat,al uvijek nešto iskrsne, nešto što pokvari idealne odnose jer - različite smo. Kako prihvatit njenu osobnost, kako da ona mene prihvati i zavoli? PS-svekar me voli, čak i više od druge snahe. (Naravno, nije to uvijek fixno).Ali, ja bi da me oboje vole...Kako se nosit cijeli život s tim? Jako sam tolerantna osoba, ali kad jednom puknem ( a to je svako 100 god.), e onda se svi šokiraju... Ne želim bit nepristojna i/ili otvoreno pričat o tome s njom,tako da nam uvijek ostaje ta indirektnost i licemjerje..Jer, ako jednom dozna moj strah može to i iskoristit, ili me još manje cijenit. A i ja sam puno komunikativnija a ona je jednostavna žena, ne voli komplicirat i "filozofirat". Strah me kako će izgledat naša budućnost???????????????????Čak mi se čini da je postala bolja prema meni od kad sam zatrudnila, a do tad sam bila-ono-parazit, još nije trudna itd.......Ja nisam takva, ja bi svoju snahu volila pod uvjetom da je dobra, požrtvovna i da je par mome sinu. Tko zna kakve ćemo mi bit
Onda????
mo ili ona ili ja (ili netko treći?) , svatko zbog nečega ponekad popuca po šavu . ali potrudila sam se da u startu budemo otvorene ; čak i kad ona ne želi ništa reći , ja popričam s njom da čujem gdje je zapelo i idemo dalje , bolje nego prije . 
, sve na finjaka, ipak na kraju mi odemo kući i slažemo se volimo se i to je najbitnije.
