/11 /11

U zadnje vrijeme često nam se čini da o ovome aspektu djetetova života i području zaštite jako puno slušamo. Stječe se dojam kako se kontinuirano govori o pravima djeteta, načinima na koji bi ih se trebalo štititi i kakve posljedice slijede ukoliko se radi o nepoštivanju njihovih prava…

Međutim, je li to doista tako i ako je od kada se s tim krenulo?

Da bismo stekli stvarnu sliku o položaju djeteta i njegovih prava u društvu važno je sagledati širi kontekst društvenog bavljenja djecom i roditeljima. Naime, do usvajanja Konvencije o pravima djeteta (1989) djeca nisu bila tretirana kao posebna društvena skupina. O dječjim pravima se govorilo kao o roditeljskim pravima koji sačinjavaju prava i dužnosti  i to u kontekstu da roditelji imaju pravo i dužnost čuvati svoju malodobnu djecu i brinuti o njihovu životu i zdravlju. Dijete se nije spominjalo kao aktivna osoba koja može pridonijeti zaštiti vlastitih prava, kao osoba koja, u skladu sa svojim uzrastom treba poznavati svoja prava i učiniti sve što je u vlastitoj moći da ih zaštiti.

Donošenjem Konvencije te njezinim potpisivanjem od strane gotovo svih država svijeta i primjenom njezinih odredbi razumijevanja su se polako počele mijenjati. Konvencija u središte pozornosti i djelovanja stavlja dobrobit djeteta i njegove najbolje interese te obvezuje sve države da na taj način postupaju u svim slučajevima koji se tiču djece. Isto tako, Konvencija se obraća djeci i stavlja ih u aktivni položaj kao nekog tko želi i može znati ono o čemu odrasli pričaju i što se trude zaštiti a izravno se tiče njih.

Iz ovog nerazmjera u povijesnom poimanju dječjih prava došlo je do toga da danas svaki razgovor o dječjim pravima završava s upitnicima tko tu postavlja odgojne standarde, što je sa djetetovim odgovornostima i poslušnosti roditeljima, sustavu u kojem stječu obrazovanje, drugim odraslima i sl.

Naravno da u procesu učenja vlastitih prava i načina zaštite djeca najviše pozornosti posvete onim pravima koja su njima najdraža i koja im donose ugodne posljedice (pravo na igru, djetinjstvo, slobodu dopisivanja, biranje prijatelja…) i smatramo kako je takav stav sasvim razumljiv. Roditelji i ostali odrasli koji rade s njima trebaju naučena prava staviti u kontekst odgovornosti (pogledajte primjere na odjeljku za djecu) i na taj način učiti djecu njihovim pravima. Stoga naglašavamo kako radeći s djecom na učenju njihovih prava svi se trebamo potruditi i usmjeriti na snage djeteta u spoznaji i zaštiti prava ali i obaveza koje se najbolje i najkonkretnije mogu zamisliti kao naličje prava.

Vi kao roditelj nemate razloga za brigu ako vaše dijete poznaje svoja prava. Dobro je da zna da ima pravo na obrazovanje, djetinjstvo, vlastito ime a u slučajevima u kojima na vaše inzistiranje da pospremi sobu odgovara pravom na slobodno vrijeme ukažite mu na prostor za slobodno vrijeme u njegovu danu te mu vratite odgovornost za život u zdravom i sigurnom okruženju.

Hrabri telefon