|      
Želiš odustati?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s posljedicama.
Ukoliko potvrdiš odustajanje na tvoje ćemo osobno računalo postaviti cookie kako bismo te pri dolasku na portal tijekom natjecanja od 02.-08.11., prepoznali i omogućili ti nesmetano korištenje portala, bez prikazivanja ikona sponzora odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, morat ćemo ti oduzeti sve prikupljene bodove. Odustajanjem, nažalost, gubiš i pravo na osvojene nagrade.

Želiš li još uvijek odustati?
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Ključ života u mojoj ruci

4.5.2010
Višestruko nagrađivana novinarka Sanja Mikleušević-Pavić, koja se, premda u visokoj trudnoći, hrabro suprotstavila HRT-ovoj upravi, otkriva kakva je bila trudnica, gdje je zapelo s biranjem imena za bebu...
Ključne riječi:

image
/11


BLAŽENO STANJE


Svaka žena pamti trenutak u kojem je doznala da čeka svoje malo zlato. Kako ste vi saznali?

Da čekam bebu ali još to ne znam, kroz smijeh mi je prva obznanila moja kolegica Lela Knežević, urednica Hrvatske uživo. Lela zna i datum, bio je to 12. ožujka 2009., kada joj je naš dragi zajednički prijatelj rekao kako je sanjao da sam trudna. I san se pokazao vizionarskim – ispostavilo se da sam tada već bila trudna nekih dva tjedna. Ne moram isticati koliko smo bili sretni. Za razliku od Nike, prvi mjeseci trudnoće bili su mi jako naporni pa smo se suprug i ja šalili kako je to sigurno jer nosim djevojčicu, živahnu na mamu a lijepu na tatu. Za malenu smo imali i ime – Luca, no ultrazvuk je nedvojbeno pokazao kako će nas razveseliti dječak. Moram priznati da smo oboje tada bili pomalo razočarani. Kako to obično biva, sada se ne mogu nadiviti svome dječaku. On je, kao i Niko, pravi blagoslov.

Kakvi ste bili kao trudnica? Jesu li vas hormoni svladali ili ste uspjeli zadržati kontrolu?

Ja sam od onih žena koje –  izuzmemo li zadnje dane uoči porođaja kada sam bila kao balon i nisam mogla dočekati da se porodim – vole trudnoću i uživaju u njoj. Moram priznati da nikada nisam dobivala više komplimenata na račun izgleda. Kolege su mi često govorili kako blistam, a nekako sam se tako i osjećala – uglavnom blaženo. Za hormone bi trebalo pitati supruga, ali koliko se sjećam, bila sam podnošljiva – onako, baš kao prava trudnica.

Jeste li pazili na prehranu u trudnoći ili ste bili jedna od onih veselih trudnica koje jedu sve što njihovo trudno tijelo poželi?

Meni su obje trudnoće, suprotno svim uputama da ne treba jesti za dvoje, bile pravi okidač. Jela sam sve do čega sam stigla, od jutra do kasno navečer, pa je moguće da je moj suprug izgledao kao onaj nesretnik iz reklame o trudnici koja šalje muža po sok. U hrani sam baš uživala premda sam, istini za volju, i inače, bez blaženog stanja kao alibija, pravi gurman. To je i došlo na naplatu: na užas moje ginekologinje, u svakoj sam trudnoći dobila gotovo 30 kilograma. U obje sam trudnoće imala veliku želju za jabukama, a drugu ću posebno pamtiti po silnoj potrebi za sirovom mrkvom. To mi je bila prava poslastica, iako je svima jasno kako sam kilograme dobila zbog kaloričnije hrane. Posebno su me mamile sve vrste tjestenine pa sam na opće iznenađenje počela sama mijesiti njoke i eksperimentirati s umakom od naranče.

Kako je protekao porođaj, je li drugi put doista lakše?

Unatoč tome što me suprug mjesecima molio da pripremim torbu, na kraju me on morao pakirati. Kada mi je 17. studenoga prošle godine oko 19.40 sati puknuo vodenjak, u panici sam se požurila u rodilište, naravno bez torbe – nju je Damir donio navečer u bolnicu Sv. Duh. Imao je vremena jer sam rodila tek 12 sati kasnije, u 7.13 ujutro. Oba su porođaja trajala više od 12 sati. Rodila sam prirodnim putem; iako sam stoički podnosila bol, na kraju sam tražila i dobila spinalnu anesteziju. Jerko Rafael bio je velika beba, imao je 4800 grama, no unatoč tome, porođaj je bio lakši. Možda ne fizički, ali svakako emotivno lakši jer sam znala što me čeka. Često sam mislila na svoju pokojnu nonu koja je rodila desetero djece. Bez spinalne anestezije, bez bolnice i liječnika, bez ultrazvuka. Kako je tek njoj bilo? U konačnici je ipak najvažniji trenutak kada vam daju dijete u ruke i kažu da je sve u redu.

Je li suprug bio uz vas na porođaju?

Nije, niti on niti ja nismo željeli da on bude na porođaju. Iako su mi mnoge prijateljice rekle kako im je to jako pomoglo, meni je bilo teško i ne znam koliko bi me njegova blizina motivirala. Uostalom, Damir je imao dovoljno posla nakon porođaja: jurio je između Sv. Duha i Rebra kako bi odnio djetetove matične stanice koje smo odlučili ondje pohraniti.

To su svakako trenutci za pamćenje. Jeste li ih i na koji način zabilježili?

Porođaj nismo snimali, jednostavno nisam taj tip. Unatoč nazočnosti liječnika i sestara, porođaj doživljavam izuzetno intimnim činom. Prvi trenutci djetetova svjetovnog života, kada ga polože na prsa da čuje otkucaje moga srca, toliko su puni emocija da bi mi kamera samo smetala. Prve sam slike svojih momčića snimila mobitelom, odmah po porođaju i te su mi slike najdraže i najljepše. Na te me trenutke uvijek sjeti Oliverova pjesma Ključ života, koju je napisao neponovljivi Zdenko Runjić. Ti stihovi, više od svih mojih riječi izgovorenih i napisanih, najbolje oslikavaju kako sam se tada osjećala:

Novi život se rađa i sretne pjesme mi naviru zvuci,

novi život se rađa, a ključ života u tvojoj je ruci.

Što je, ljubavi moja, sva ljubav koju ja poklanjam tebi,

što je, ljubavi moja, prema toj sreći što pružaš je meni.

TMURNI DANI

Nažalost, ono što slijedi rijetko je toliko idilično. Jeste li uočili neke simptome depresije nakon trudnoće?

Iako je to sada iza nas, Jerko Rafael – ili Đeri, kako ga odmilja zovemo – rodio se sredinom studenoga i čini mi se kako je moj izlazak iz bolnice ujedno bio i zadnji sunčani dan. Uslijedili su dugi, dosadni i tamni zimski dani. Loše je vrijeme pratila i konstantna nesanica, jer JR nije znao za noćni san. Prvih mjesec i pol dana noću bi bio budan i po tri sata nakon što bi se probudio. Kada me suprug pitao što želim za rođendan, odgovorila sam: Samo da se pošteno naspavam! Niko je krenuo u vrtić, a s njim su došle i brojne prehlade i upale koje je prenio braci. Istovremeno sam se borila i s mastitisom i jedva uspjela održati dojenje. Pojedinih sam dana bila na rubu izdržljivosti, ponekad sam pomišljala kako sam možda depresivna, ali bio je to samo umor. Zbog njegovih i Đerijevih upala uha i lošeg vremena mjesecima nismo izlazili iz kuće. Moji su se izlasci svodili na odlazak doktoru. Zato se beskrajno veselim proljeću i čeznem za suncem.

Primijetila sam da malenoga odmilja zovete Rambo. Zašto? Kakva je on beba i kakav je u usporedbi s bratom u njegovim mjesecima?

Kako smo odugovlačili sa službenim davanjem imena drugom sinu, zvali smo ga i Buco, Novica, Beba... Moja ga je sestra nazvala  Haubica i odmah ga proglasila najljepšom bebom na svijetu. Sjećam se, kad sam ga prvi put ugledala, pomislila sam: Koji Rambo! Zapravo, izgledao mi je kao križanac Ramba i sumo borca jer je bio uistinu velik: izgledao je kao da već ima mjesec dana s tim svojim debeljuškastim ručicama i nožicama. Najviše me iznenadio taj njegov bistar i jasan pogled, kao da mi je govorio: Evo me, došao sam, i što kažeš, mamice?

Izuzmemo li probleme već s trećom upalom uha, on je divna beba. Čini mi se jako napredan, vrlo je rano počeo dizati glavicu i jako je odlučan u želji da samostalno sjedi, premda mu još nije vrijeme. Voli da mu se priča, zato mu stalno nešto govorim, a on mi odgovara: smije se, guguće, ponavlja samoglasnike… Čudesno malo biće!


Za dlaku ste izbjegli da vašem junioru država ne odredi ime. Gdje je zapelo s imenom i što je u konačnici presudilo?

To je bio splet okolnosti –  naša neodlučnost i moja neispavanost, iako su nas svi – od bake i dide, none i noneta, prijatelja i bliže i dalje rodbine –  stalno pitali jesmo li se više odlučili. Znak da je vrijeme isteklo bio je na povratku od pedijatra nakon što je naš maleni div dobio još jednu upalu uha. Damir je otišao u ljekarnu po antibiotik, a na receptu je pisalo Muško Pavić pa ga je ljekarica pitala zove li se beba uistinu Muško. Ne znam zašto mi se bilo tako teško odlučiti. I Niko je pokušao pomoći: isprva je predlagao da se braco zove po likovima iz crtića, kao Ben Ten, Geo – gospodar Zemlje, a kasnije nam je ponudio da će mu dati svoje ime, a on će sebi izabrati novo pa će se zvati Batman ili Spiderman. Damir je želio da ime bude neko tradicionalno, njegov je izbor bio Jerko, a moj Rafael. I tako je ostalo.

No nakon svega najviše me iznenadilo to što je za nas neočekivana dvojba dobila neželjenu medijsku pozornost. Tako se javnost danima zabavljala činjenicom da djetetu nismo dali ime, kao da je to neka značajna vijest.

Je li i s Nikinim imenom bilo toliko neodlučnosti i kako to da je dobio ime baš po Niki Kranjčaru?

Oko Nikina smo se imena odmah dogovorili. Što se moga supruga tiče, opcija su još bili Blaž i Diego – opet po nogometašima. U to je vrijeme Niko Kranjčar baš prelazio u Hajduk, klub koji moj muž kao rođeni Splićanin obožava. Poklopilo se i to što znamo obitelj Kranjčar, a Niko je prekrasan mladi čovjek, pristojan, odgojen, umjeren, i sjajan nogometaš. Uz to, i moja se nećakinja zove Nika. I tako, nije se bilo teško odlučiti.

Radite posao koji vam omogućava upoznavati takve nevjerojatne ljude ali je istovremeno i nevjerojatno zahtjevan. Je li novinarski posao prednost ili nedostatak u odnosu na obiteljski život?

Mislim da se često, potpuno neopravdano, ovaj posao mistificira. Ne smatram ga manje odgovornim ili zahtjevnijim od bilo kojeg drugog posla, dapače. Jednom sam radila prilog o ženama koje rade u tvornici čarapa. U pogonu je bila strašna buka, vrućina, neke su radnice stajale skoro cijelo radno vrijeme, tri smjene, a sve za vrlo malu plaću. Na što bih se ja onda trebala žaliti? Uz dobru organizaciju i obitelj koja te razumije, sve se da uskladiti. Važno je znati koji su prioriteti, iako danas mislim kako je jako teško uskladiti zahtjevnu karijeru i majčinstvo. Čini mi se kako nešto ipak mora trpjeti.

BORBA ZA ISTINU

U posljednjim tjednima trudnoće imali ste vrlo stresnu situaciju na poslu: prijetio vam je izvanredni otkaz. Kako ste to podnijeli i prebrodili?

To je mučno razdoblje na sreću iza mene i iza mojih kolega – Maje Sever, Lele Knežević i Roberta Zubera – koji su se našli u istoj situaciji. Bila sam u visokom stupnju trudnoće, tek nekoliko tjedana do porođaja. Cijela mi je priča bila apsurdna jer smo mogli dobiti otkaze zbog – istine, a ona bi trebala biti temelj našeg poziva. Ne mogu reći da sam se bojala za dijete. Nisam si smjela dopustiti da se previše iživciram, no moram priznati da sam bila jako uzrujana, ne samo zbog sebe nego zbog cijele situacije – zbog poluistina koje su se servirale u javnost, zbog manipulacija, podzemnih i nadzemnih igara onih koji su bili u poziciji da nam u konačnici i uruče otkaze. Danas sam uvjerena kako na cesti nismo završili samo zbog velike potpore javnosti i struke. Iz te ću priče pamtiti konferenciju za novinare u prostorima HND-a. Bilo je lijepo vidjeti koliko nam je ljudi došlo dati podršku. Konačni rezultat događaja na HTV-u pokazao je da smo cijelo vrijeme upozoravali na prave probleme.

Kada planirate povratak na posao i koliko vam treba da ponovo pohvatate sve konce?

O tome zbog opće situacije još  dvojim. S Nikom sam koristila rodiljni punu godinu dana i bilo mi je prekrasno. O povratku na posao puno ne razmišljam, zapravo –  ne mogu to još uopće zamisliti. Veselim se proljeću, odlasku u park, našim šetnjama... Djeca me toliko okupiraju da ponekad ne stignem ni pogledati televiziju. Kada sam se nakon Nikina rođenja vratila na posao, bila sam pomalo izgubljena, ali sam brzo ulovila stari ritam. Prebrzo, rekao bi moj suprug. To je kao s vožnjom bicikla: kada  jednom naučiš, teško zaboravljaš. Kako će biti ovoga puta? Vjerujem slično, ali se time nimalo ne zamaram. Uživam u ovome što imam danas.

IMPERATIV LJEPOTE

Koliko je povratak u formu važan za vaš televizijski posao?

I u našem je medijskom prostoru sve uočljiviji trend produžene ljepote, mladosti i vitkosti. No u Informativnom programu u kojem ja radim za dobrog TV novinara trebalo bi biti važnije znanje i osobnost, točnije vjerodostojnost, od vrhunskog izgleda. Mislim da naši gledatelji još uvijek to traže. Jedna od najvećih svjetskih TV zvijezda zasigurno je Oprah Winfrey; za studijskog putovanja u SAD imala sam jedinstvenu priliku upoznati je. Tada je bila u fazi mršavljenja, ali unatoč kilogramima, ona zrači nekom nevjerojatnom energijom, srdačnošću i toplinom. Dakle, voditi računa o sebi – da, itekako. To je stvar samopoštovanja, osobnog angažmana i pristojnosti prema onome kome se obraćaš, ali nisam pristaša terora rigoroznih dijeta i vitkosti pod svaku cijenu.

Meni su kilogrami otišli lako: s Nikom sam ih skinula za nepunih šest mjeseci. I sada su mi se brzo otopili, čini mi se najviše zbog nespavanja. Idealno bi bilo da skinem još  kojih pet kilograma, ali to me ne muči toliko. Borim se s post-trudničkim trbuščićem i popunjenim bokovima, pa svaki dan donesem odluku kako ću baš sutra početi vježbati, ali to sutra nikako da svane. Čak sam iz podruma donijela bućice koje sam kupila prije nekoliko godina, ali samo skupljaju prašinu ili ih Niko nosi po kući. Razmišljam da kupim neku spravicu, poput Orbitreka, ali na internetskim forumima mame uglavnom pišu kako im najviše služi kao vješalica za odlaganje robe. Zapravo meni i nije cilj postati čačkalica nego samo želim učvrstiti tijelo.

Koliko vam je u tome važna podrška supruga i kakav je Damir otac?

Damir je sjajan otac i suprug. I to često ističem. Velik mi je oslonac i moram reći kako se divim samohranim majkama i ženama koje kroz život prolaze bez partnerove pomoći. Iako Damir puno radi i često dolazi premoren kući, za Niku uvijek nađe dodatne snage i ništa mu nije teško kada je sa njim – u potpunosti mu je posvećen. Niko i on jako su povezani. Damir je inače vedar tip čovjeka pa je to zarazno veselje i životni optimizam prenio i na Niku, to smatram dragocjenim. Nema mi ljepšeg prizora nego kada se njih dvojica igraju, uče ili nešto zajednički rade. Znaju se i posvađati, što je ponekad smiješno slušati jer mu Niko kaže da mu više neće biti sin. Ponekad se bojim da će Niku previše razmaziti, pa je uloga lošeg policajca dopala mene: stroža sam i nastojim postaviti granice. S malenim je još na oprezu. Tek mu je neki dan uz moju asistenciju promijenio pelenu, ali ga zato nosi i uspavljuje ako je potrebno. Mislim da naši sinovi u Damiru imaju čvrst oslonac i najbolji uzor.

I što je najvažnije u odgoju? U kakve biste muškarce željeli da vaši dečki izrastu?

Zagovarateljica sam teorije da sve polazi iz obitelji. Tako ne očekujem od vrtića, a kasnije i od škole, da odgajaju moje dijete. Mislim da je s djecom kao i sa svime u životu: koliko ulažeš, toliko će ti se vratiti. Nikada se ne zna što život može donijeti, ali ne bih željela da izrastu u razmažene, frustrirane, samožive i srdite ljude. Željela bih da budu samostalni, jaki, slobodni, odgovorni, pristojni, etični i tolerantni. Ne nužno tim redoslijedom. M&B
 
ISTAKNUĆA:

  • Znak da je vrijeme isteklo bio je na povratku od pedijatra nakon što je naš maleni div dobio još  jednu upalu uha. Damir je otišao u ljekarnu po antibiotik, a na receptu je pisalo ‘Muško Pavić’
  • Na užas moje ginekologinje, u svakoj sam trudnoći dobila gotovo 30 kilograma 
  • Cijela mi je priča bila apsurdna jer smo mogli dobiti otkaz zbog – istine, a ona bi trebala biti temelj našega poziva


Intervju je objavljen u Mama&Beba, travanj 2010.

Samo najbolje za vaše mališane u Lesnini XXXL
Dječji svijet predstavlja pravo malo carstvo šarenih boja i veselih detalja i baš je zato opremanje i uređenje dječje s...
4
Savjeti o dojenju
Savjetnica o dojenju i laktaciji daje korisne upute za dojenje (engleski video)
4
Refleksi kod novorođenčeta
Iako nam novorođenče izgleda potpuno bespomoćno, već nakon rođenja ima primarne reflekse koji mu pomažu u preživljavanju...
3
Crvenilo na guzi
Mnoge bebe pate od pelenskog osipa. Uz pomoć ovih savjeta ćete crvenilo na guzi brzo savladati.
3


Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:




Anketa

Samopouzdanje
njanja

Potaknuta mnogim temama na raji gdje vidim da mnogima fali samopouzdanja, otvaram ovu temzu pa molim da u odgovorima anonimno budete iskrene, a u komentarima pišite što god...Hvala

imam ga previše (14%)

imam ga taman koliko treba (32%)

fali mi malo samopouzdanja (45%)

nemam ga uopće (10%)


Broj svih glasova: 114

Hvala na glasovima. Glasovala/glasovao si već na svim aktualnim anketama. Možeš napraviti svoju anketu!

Oznake

Sve najbolje!

Nekoliko korisnica i korisnika koji danas slave rođendan:

Čestitamo!