Autizam je složeni poremećaj razvoja živčanog sustava, kojeg uglavnom karakteriziraju poteškoće u razvoju govora i socijalne interakcije.
Vjerojatno je mnogima od nas riječ autizam asocijacija na dirljiv film „Kišni čovjek“ s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi. Međutim, koliko god dobro taj slavni glumac utjelovljuje lik autističnog savanta, činjenica je da je autizam daleko širi pojam i kao takav zaslužuje našu pozornost.
Autizam je složeni poremećaj razvoja živčanog sustava, kojeg uglavnom karakteriziraju poteškoće u razvoju govora i socijalne interakcije. Bitno je, odmah na početku, naglasiti, da klinička slika autizma nastupa u prve tri godine života. Već u razvoju i ponašanju maloga djeteta mogu se prepoznati neki tipični znakovi autističnog ponašanja.
Važno je, također, reći da autizam nije jedna bolest, nego se zapravo pod tim nazivom krije više oblika poremećaja. Točna dijagnoza vrši se prema DSM-IV kriterijima. Za roditelje je bitno da mogu prepoznati neke uzorke ponašanja kod djeteta, koji bi mogli upućivati na autizam, kako bi se nakon što ranijeg uspostavljanja dijagnoze započela intervencija.
Koji su tipični znakovi autizma?
Što se tiče socijalnog funkcioniranja, kod djece jasličke dobi (2-3 godine) može se primijetiti da ne uspostavljaju kontakt očima, ne imitiraju radnje drugih (npr.pljeskanje rukama), ne pokazuju interes za drugom djecom ili odraslima, više vole biti sami (ne vole se maziti), ne reagiraju na tuđi smijeh ili plač (ne prepoznaju mimiku lica). Kod djece vrtićke dobi (do 6 godina), primjećuje se da se loše uklapaju u grupu vršnjaka, npr.da ne žele igrati društvene igre, ili da žele, ali ne mogu shvatiti pravila. Zatim, u odnosima s odraslima ili su preemotivni, ili uopće ne pokazuju interes za njih.
U sferi komunikacijskih poteškoća, jaslička djeca ne brbljaju (12 mjeseci) ili ne govore nikakve riječi (18 mjeseci), ili ne slažu fraze od dvije riječi (24 mjeseca), ne odazivaju se na ime, čini se da uopće ne razumiju govor. S druge strane, moguća je pojava stalnog ponavljanja jedne riječi ili fraze umjesto normalne govorne komunikacije. Kod vrtićke djece, moguće je uočiti poteškoće u razlikovanju osobnih zamjenica, monoton govor, vrlo ograničeno služenje govorom u komunikaciji, ili mogućnost da samo u jednom ili nekoliko područja sudjeluje u normalnom razgovoru (npr.zna sve modele svih automobila, ili sve glavne gradove svijeta i sl.).
Također je važno uočiti pojavu stereotipija – ponavljanih, uvijek istih, radnji i ponašanja. Ponekad autistična djeca mogu biti toliko ovisna o rutini da svako, i najmanje, odstupanje od dnevnog rasporeda, ili razmještaja pokućstva, ili bilo kakvo mijenjanje rutine, dovodi do frustracija i nepredvidivih reakcija. Mogu biti vidljive i motoričke stereotipije – konstantno njihanje, pljeskanje rukama i slično.
Uporan interes za neobične stvari (npr.raspored vožnje vlakova), iznenadno smijanje ili plakanje bez uočljivog razloga, nepredvidivi odgovori na podražaje (npr. nereagiranje na glasnu buku, a nemir na jedva čujne šumove) također mogu upućivati na autizam.
Svako dijete je posebno, i ne može se predvidjeti kod kojega će se, i u kojem obujmu, očitovati znakovi autizma.
Terapija autizma ovisi o težini poremećaja, međutim u novije se vrijeme teži da bude interdisciplinarna. Potrebna je dobra suradnja roditelja, pedijatra, defektologa, logopeda, učitelja, psihijatra, socijalnog radnika. U tijeku su brojna ispitivanja o tome pomažu li prehrana bez glutena i kazeina, terapija kelatima (tvari koje vežu teške metale) i druge intervencije u postizanju poboljšanja funkcioniranja djeteta s autizmom. U Hrvatskoj, slično kao i u brojnim drugim zemljama, medicinsko osoblje nije dovoljno educirano o autizmu. Primjerice, knjiga koja predstavlja obaveznu literaturu iz kolegija Pedijatrija za zagrebačke studente medicine, o autizmu ukupno sadrži informacija za pola stranice teksta. Ako uzmemo u obzir da 7 od 10000 djece ima neki oblik autizma, onda je to porazan podatak. Ipak, ostaje nam vjerovati da će se angažmanom entuzijasta to promijeniti.
Za kraj, osvrnimo se i na pojavu savanta (povijesni naziv: idiot-savant) – osoba koje pokazuju nevjerojatno znanje ili vještinu u jednom određenom području (npr. pamćenje svih sportskih rezultata koje je osoba ikad čula, iznimno dobre matematičke vještine itd.). Ne treba se očekivati od svakog autističnog djeteta da pokaže i neku savant-karakteristiku, jer manje od 10% autista ima takve sposobnosti. S druge strane, samo oko polovice savanta je autistično. Zbog toga je pogrešno ta dva pojma poistovjećivati.
Literatura:
Duško Mardešić i sur.: Pedijatrija. Školska knjiga, Zagreb 2003.
Karande, S. Autism: Review For Family Physicians. Indian J Med Sci. 2006;60(5):205-215
Landa RJ, Holman KC, Garret Mayer E. Social and Communication Development in Toddlers With Early and Later Diagnosis of Autism Spectrum Disorders. Arch Gen Psychiatry. 2007;64(7):853-864TEST
Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak: