Djeca s hiperleksijom imaju neujednačene vještine i žude za učenjem od rođenja. Fotografija: Freepik.com www.freepik.com

/11 /11

Kada dobijete dijete, ljudi koje poznajete i ljudi koje ne poznajete daju najbolje savjete o roditeljstvu. Pročitali ste sve knjige koje možete i informirani ste o tome što možete očekivati: kada dijete treba početi puzati, kada treba prohodati, kada će izgovoriti prve riječi.

U najranijoj dobi oslanjamo se na pedijatre kad god imamo pitanja, kasnije informacije tražimo od učitelja, a kad nema drugog izvora, okrećemo se internetu. Bezbroj puta sam u tražilicu upisala: - Kako uspavati dijete? Kako da ga natjeram da jede povrće? Kako mi je samo mogao pročitati knjigu? Pretpostavljam da ovo zadnje nije uobičajeno, ali to je bilo pitanje koje sam morala postaviti Googleu. Isto su se pitali i neki drugi roditelji, a svima nam je zajedničko da nam djeca imaju hiperleksiju.

Pretpostavljam da nikada niste čuli za hiperleksiju. Nisam ni ja, sve dok nisam naišla na blogove drugih roditelja i nekoliko novinskih članaka koje su napisali liječnici i istraživači zainteresirani za tu temu. Hiperleksija je složena, ali općenito govoreći, radi se o ranoj sposobnosti čitanja i fascinaciji slovima i brojevima koju prate teškoće u razumijevanju verbalne komunikacije. Djecu s hiperleksijom karakterizira snažno vizualno i slušno pamćenje kojim analiziraju TV sadržaje, razgovore, glazbu, sve ono iz čega nešto novo nauče. Često znaju recitirati od riječi do riječi emisiju koju su gledali ili knjigu koja im je jednom ili dvaput pročitana. To je proces koji se naziva eholalija i također jedna od teorija o tome kako se uče čitati u vrlo ranoj dobi (neki već s dvije godine).

PROČITAJTE JOŠ: 6 sigurnih znakova da vaše dijete ima visok IQ

Prema DSM kategorizaciji, hiperleksija nije dijagnoza, već se smatra vještinom djece iz autističnog spektra. Ali mnoga djeca s hiperleksijom zapravo nemaju autizam. Prema dr. Daroldu Treffertu, vodećem stručnjaku na tom području, postoje tri različite vrste hiperleksije. Tip 1: Neurotipična djeca koja rano počinju čitati. Tip 2: Djeca s autizmom koja imaju hiperleksiju kao jednu od svojih vještina. Tip 3: Neautistična djeca koja rano čitaju i imaju neke osobine slične autističnima koje se s vremenom izgube. Djeca s hiperleksijom često imaju senzorne poteškoće koje zahtijevaju ranu intervenciju, ali tim je uslugama nemoguće pristupiti bez dijagnoze. Da ne govorimo o tome koliko je liječnicima i odgajateljima teško pomoći djetetu s hiperleksijom, a da niti ne znaju što to znači.

Prilično rano sam primijetila da je nešto drugačije u vezi s mojim sinom, ali nisam to mogla imenovati. Bio je užasan spavač od prvog dana i nijedan način da ga uspavam nije se mogao usporediti s njegovom tvrdoglavošću da ostane budan. U svim razvojnim prekretnicama kasnio je dva-tri mjeseca. Nije progovorio dok ga nismo odveli kod logopeda s dvije godine. Do tada bi samo povremeno rekao mama ili izgovorio slovo koje mu pokažemo. Imao je ispade u javnim zahodima, na prepunim i bučnim mjestima, i svaki put kad sam uključila usisavač ili blender. Mislila sam da ima autizam: usporeni razvoj govora, senzorna preosjetljivost, povremeni ponavljajući pokreti da se umiri.

Kad sam o tome razgovarala s njegovim pedijatrom, poslao nas je na procjenu. Kad sam ga pitala za hiperleksiju, rekao mi je da nikada nije čuo za tako nešto. U kasnijim testovima rekli su mi da moj sin nema autizam. Ima neke crte autistične, ali to ne ukazuje na dijagnozu. Uspostavljao je kontakt očima, pokazivao naklonost, želio se igrati s nama, odazivao se na svoje ime... ali stalno se želio igrati s magnetskom kutijom s abecedom, dan za danom. Opet sam pitala za hiperleksiju. Nikada nisu čuli za takvo što.

Većina djece s hiperleksijom ima poremećaj senzorne integracije, što može otežavati svakodnevne stvari. Da hiperleksija postoji kao dijagnoza, medicinski stručnjaci bi je znali prepoznati i uputiti nas na radnu terapiju koja bi mom sinu pomogla u senzornoj obradi. Pa smo se morali sami pobrinuti za to. Roditelji djece s hiperleksijom željeli bi znati više o poremećaju i biti spremni na ono što ih čeka. Obrazovni sustav je takav da traži da se svi uklope u jedan model, u strukturu koja odgovara većini. Većina djece svladava tjelesne, socijalne i intelektualne vještine u određenoj dobi.

Djeca s hiperleksijom imaju neujednačene vještine i žude za učenjem od rođenja. Provela sam anketu među roditeljima djece s hiperleksijom kako bih vidjela koji su im interesi zajednički. Većina djece u dobi od dvije do tri godine znala je abecedu, znala su brojati do 100, raspoznavala su boje i složene oblike. Većina ih je samostalno svladala čitanje između druge i četvrte godine. Polovica ih je prije odlaska na vrtić samostalno naučila zbrajati i oduzimati. Ostali specifični interesi vezani su uz Sunčev sustav, prepoznavanje država SAD-a, kao i država na karti svijeta i njihovih predsjednika, a neka su djeca znala sve elemente periodnog sustava, opet, prije odlaska u vrtić. To su pametna djeca koja upijaju znanje poput spužve. Mnogi od njih imaju poteškoća s regulacijom emocija, socijalnim vještinama, perfekcionizmom i verbalnim razumijevanjem.

 PROČITAJTE JOŠ: Autizam - tumačenje autističnog ponašanja

Što učiniti s djetetom koje kreće u vrtić, odlično čita, ali ne zna odgovoriti na česta pitanja koja počinju s tko, što, kada, gdje i zašto? Što učiniti s djetetom koje bi radije proučavalo kartu svijeta nego slušalo nešto što je samo učilo prije dvije godine? Što učiniti s djecom koja su nadarena i imaju teškoće u razvoju? Ne uklapaju se u postojeći obrazovni sustav. Njima su potrebni individualni obrazovni planovi.

Istraživanja pokazuju da je hiperleksija suprotna od disleksije. Djeca s disleksijom često imaju poteškoća s čitanjem, ali ne i s razumijevanjem. Djeca s hiperleksijom nemaju problema s čitanjem, ali često imaju poteškoća s razumijevanjem. Na temelju dijagnoze disleksije dijete može dobiti individualni obrazovni plan. Kako je hiperleksija nepoznata u medicinskom i obrazovnom svijetu, na roditeljima je da šire svijest o njoj i zalažu se za prava svoje djece. Na internetu gotovo da nema informacija o tome, a pola sadržaja koje nađete je netočno. Zahvalan sam roditeljima koji su pisali blogove i dijelili znanje na temelju stvarnog životnog iskustva. Njihove informacije i istraživanje dr. Darolda Trefferta pomogli su mi pronaći online zajednicu od 3300 roditelja djece s hiperleksijom. Stotine djece vide slova i brojke u drveću i oblacima, čitaju natpise na ulicama i na registarskim tablicama, ispisuju nevidljive riječi u zraku. Imaju čudne društvene vještine i izvrsno pamćenje.

Moj sin sada ima četiri godine i prerastao je neke osobine slične spektru. Često mu dam knjigu da pročita, da se zabavi dok ja kupujem. U nekoliko navrata ljudi su se čudili što tako mlad zna čitati i pitali me kako sam ga naučila. Kad bih im rekla da ga nisam podučavala, izrazi lica bi im se promijenili od ugodno iznenađenih do sarkastičnih. Jednom mi je žena koju nisam poznavala držala lekcije o tome kako bih trebala pustiti svoje dijete da bude dijete umjesto da mu činim medvjeđu uslugu tjerajući ga da uči tako rano. Valjda je zamišljala kako ga kod kuće vežem za njegov stol, guram mu kartice pod nos i vičem na njega ako pogriješi. Krenuli smo, a sin me pitao hoćemo li putem svratiti u knjižnicu.

Autor: Brooke Caron

Izvor: Portaloinvalidnosti.net/medium.com