/11 /11

Moje ime je Marijana, te zajedno sa suprugom Igorom, radimo kao odgajatelji. Naša udruga skrbi za djecu s cijelog područja RH u 7 objekata (3 u Samoboru, 2 u Varaždinu, 1 Velika Gorica, 1 Kaštel Lukšić). Naša vizija se prije svega temelji na obitelji kao osnovnom društvenom (i najboljem) modelu za normalan rast i razvoj djece. Cijeli naš sustav organiziran je i postavljen tako da u svim svojim dijelovima što više sliči na biološku obitelj te ju pokušava oponašati u što većoj mjeri kako bi djeca koja budu izdvojena iz biološke obitelji mogla imati alternativnu zamjensku obitelj. Kao takvi jedini u RH odstupamo od tipičnog domskog principa smještaja velikog broja djece u još veće domove. Po svom radu smo najbliži vrlo uspješnom modelu SOS dječjih sela, s iznimkom što smo blago nadogradili njihov upješan sustav (SOS majki) uvođenjem muške osobe kao drugog odojitelja uz tzv. SOS majku.
Jedna vrlo velika razlika u odnosu na druge domove unutar sustava socijalne skrbi je činjenica da smo jedini sustav koji prima braću i sestre različite dobi, a da ih pritom ne razdvaja u različite objekte unutar istog sustava po dobi i spolu kao što je inače uobičajeno u drugim domovima. Vjerujemo da prevelik šok izdvajanja djece iz biološke obitelji ne bi trebao biti popraćen dodatnim razdvajanjem braće i sestara unutar istog sustava. Vođeni principom najvećeg dobra za djecu bez odgovarajuće obiteljske skrbi niti jedno dijete nikada ne odbijamo, iako imamo diskreciono pravo da se zahvalimo i odbijemo dijete bez većih posljedica po sustav. Posljedica toga je da imamo višestruko puta (u postotku 500-600% više) djece žrtve seksualnog zlostavljanja (u odnosu na druge domove), zatim djecu žrtve fizičkog i psihičkog zlostavljanja od strane roditelja i drugih kao i iznimno veliki broj djece različite nacionalne (i religijske) pripadnosti.
Prevedeno u svakodnevni život naša priča izgleda ovako: na optimalnom prostoru cca. 200m2 (tj. u velikoj obiteljskoj kući) živi 10 djece u dobi od 3 do 21 godine života zajedno sa bračnim parom odgojitelja. Svakom dijetetu pokušavamo pružiti osnovne životne uvjete koje bi trebali imati u svojoj biološkoj obitelji: 4-5 obroka na dan, pomoć pri učenju, svoju sobu sa bratom ili sestrom (nikad više od troje u jednoj sobi), radni stol i stolicu, ormar za odjeću i osobne stvari, policu za obuću i što je najvažnije: ljubav i pažnju za koju su bili uskraćeni od strane svojih bioloških roditelja. Kuće u kojima naša djeca odrastaju se ne razlikuju ni po čemu od uobičajne obiteljske kuće u vašem kvartu ili ulici. Posebnu pažnju posvećujemo razvijanju pozitivne slike o sebi i razbijanju stigme „domskog djeteta“ što ima za rezultat da se naša djeca ne razlikuju svojom unutrašnjošću i vanjštinom od druge djece koja odrastaju u biološkim obiteljima.
Djeca nisu ograđena velikim zidovima od društvene zajednice. Na njihovim prozorima nema rešetaka. Ne postoje noćni odgojitelji koja paze na red i mir jer djeca nemaju potrebe za bijegom i stvaranjem nemira u kući. Ulazna vrata se zaključavaju samo iz razloga da za vrijeme noći netko ne bi nenajavljeno ušao u kuću, a ne iz razloga da se spriječi bijeg iz kuće.
Svaki bračni par (ili bilo koji drugi suradnik) uz VSS humanističkih znanosti mora posjedovati iznimne socijalne i društvene kako bi znao snalaziti se u iznimno složenim i zahtjevnim situacijama jer odgajanje 10-oro djece iz vrlo složenih i teških obiteljskih situacija zahtjeva posebne vještine kao i iznimnu mentalnu snagu. Uobičajan dan počinje buđenjem u 6.30 kada se prva djeca bude za odlazak u školu, a završava u 23 sata kada i zadnje dijete odlazi na spavanje. Sav teret odgoja 10-tero djece leži na leđima bračnog para + još jednog suradnika. Zajednički život sa djecom 24 sata na dan 7 dana u tjednu, 11 mjeseci u godini stvara posebnu vezu između djece i zamjenskih roditelja – odgojitelja koja nadilazi granice te stvara jednu posebnu atmosferu i duh zajedništva koji je gotovo jednak biološkoj obitelji. Odrastajući u takvom ozračju djeca imaju puno više mogućnosti i prilika zaliječiti duboke traume teškog djetinjstva razvijajući se u zrele i odgovorne mlade ljude pred kojima je nova budućnost poslije Nove Budućnosti.
U radu sa djecom jedan od primarnih ciljeva je osposobiti dijete za samostalan život nakon njihove punoljetnosti i završetka njihova obrazovanja. Za razliku od sustava velikih državnih domova u kojima su djeca pasivni promatrači koje opslužuje silna vojska pomoćnog osoblja: kuhara, čistača, njegovateljica, domara naš sustav od najranijih dana kroz odgoj u djeci pokušavamo izgraditi pozitivan stav prema radu i obrazovanju potičući ih, ohrabrujući i pomagajući im u razvijanju radnih vještina. Svako dijete je odgovorno za urednost svoje sobe, kreveta, ormara, knjiga i osobnih stvari. Učeći ih osnovnim kućanskim poslovima djeca razvijaju svoje talente, uče se urednosti, razvijaju pozitivne radne vještine te na taj način se pripremaju za život nakon punoljetnosti. Ulaskom u teenagerske godine djeca tj. mladi ljudi se uče osnovama kuhanja i domaćinstva, kako bi jednoga dana kada budu samostalni ljudi, sebi i svojoj budućoj obitelji znali skuhati jelo i voditi brigu o stambenom prostoru kojeg će jednoga dana nastanjivati. Kao rezultat višegodišnjih boravaka u udruzi 95% djece u posljednjih 13 godina je završilo minimalno srednju školu i steklo neko znanje i zvanje koje im daje osnove za neovisan život u budućnosti.

Priča prva: Marko je odrastao u mnogobrojnoj obitelji (8 braće i sestara) nesređenih obiteljskih prilika. Majka nije vodila brigu o njegovim osnovnim potrebama: hrani, odjeći i higijeni. Lokalna zajednica je vrlo brzo uočila da Marko hoda u oskudnoj pokidanoj odjeći, da nema redovite obroke, da je željan slatkiša i igrački te da njegovi roditelji ne vode brigu o njemu. Sa nepunih devet godina je izdvojen iz obitelji te je promijenio više udomiteljskih obitelji kao i domova unutar sustava. Niti u jednom domu nije mogao ostati duže zbog nagomilanog bijesa i gnjeva prema roditeljima koji su ga odbacili od sebe i nikada mu nisu iskazali ljubav. U našu kuću je došao sa 15 godina. Vrlo teško se priviknuo na nov sustav i nova pravila, no uz puno truda i rada Marko je završio za kuhara i nakon svoje punoljetnosti uzdržava samog sebe i živi mirnim i povučenim životom uzornog građana što je prije svega rezultat njegova rada i pomoći našeg sustava.

Priča druga: Ivana je žrtva obiteljskog nasilja i seksualnog zlostavljanja. Djed ju je višestruko puta neprimjereno dodirivao po intimnim mjestima, te silovao od njezine pete godine kao i njezinu majku. Ivanin otac nikada nije prijavio zlostavljanje u nadi da se više neće ponoviti. I tako svaki put. U njezinoj sedmoj godini susjedi su primjetili neobično ponašanje, prijavili Centru za socijalnu skb te je izdvojili iz biološke obitelji. Ivana po dolasku u našu kuću nije se znala koristiti priborom za jelo, slatkiši su joj bili nepoznanica. Jedine riječi koje je koristila bile su psovke, agresija, piškila je u krevet od straha, sve sukobe je riješavala nasiljem. Higijena joj je bila doslovno na nuli – u obitelji se tjednima nije prala, niti mijenjala odjeću i donje rublje. Njezino psihičko stanje je bilo iznimno narušeno – bila je asocijativna, blago autodestruktivna, iznimno loše slike o sebi i drugima, razvila je imaginarni svijet mašte u koji je pobjegla kako bi se zaštitila od okrutne stvarnosti u kojoj je odrastala. Četiri godine kasnije Ivana je druga osoba. Promijenila je navike, govor, ponašanje. Postala je nježna i draga osoba koja plijeni dobrotom, prijaznošću i ljubavlju. Uz multidisciplinarni tim stručnjaka i kordinaciju naših odgojitelja pružena joj je adekvatna psihološka pomoć. Danas je posvojena u obitelj koja ju iznimno voli i koja ju ne bi mijenjala nizašto na svijetu. Naravno, Ivana nikada neće zaboraviti zlo koje je doživjela, ali zahvaljujući trudu širokog kruga ljudi pred njom je svjetla budućnost u kojoj dominiraju radost, ljubav, mir i spoznaja da je zauvijek zaštićena od zla u svojoj novoj obitelji.

Svaka životna priča je drugačija. Sve one počinju odbacivanjem, strahom, zanemarivanjem, nasiljem, zlostavljanjem, patnjom, boli, traumama. U određenom trenutku krug zla se prekida i dijete dolazi k nama. Od tog trenutka dijete ima potencijal i mogućnost za promjenu života i životnih prilika na bolje. U tom dugotrajnom procesu duhovnog, duševnog i tjelesnog iscijeljenja dijete prolazi kroz mnoge teške i zahtjevne procese kako uz naš tako i stručni nadzor specijalziranih službi s ciljem potpunog ozdravljenje njihove cijele osobnosti. Nebrojeno mnogo puta potrebni su dani i sati razgovora, neprospavane noći, učestalo dokazivanje kako im se više nikad neće dogoditi zlo koje su proživjeli i konstantno dokazivanje ljubavi i pažnje.
Svako spašeno i promijenjeno dijete jedna je pobjeda nad nasiljem i zlom. Ona otvara novi lanac: lanac ljubavi i dobrote. Krug života naspram kruga nasilja i zla. Vrhunac napornog i mukotrpnog rada je sretno i zadovoljno dijete koje nakon više godina zajedničkog života sa nama postaje zrela, mlada i dobro odgojena osoba sposobna da nastavi samostalan život šireći krugove dobrote i ljubavi.

 
Udruga za zbrinjavanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi izvan vlastite obitelji "Nova budućnost"
E-mail : aleksandar.racz@zvu.hr
Telefon:  01/2300-239
Telefaks : 012334565
Mobilni telefon : 0912334565
Adresa: Krešićeva 32, Zagreb
Osoba za kontakt : Aleksandar Racz , predsjednik