/11 /11

-Obećaj mi da ćeš me voditi na vjenčanje! tražila je Zvijezda nedugo nakon što smo se njen tata i ja razveli.

Potpuno zbunjena sam je pitala na kakvo vjenčanje, jer nije bilo nikakve svadbe na vidiku, ni u obitelji, užoj, široj, ni u krugu prijatelja i poznanika.

-Pa na svoje, naravno!

Tek tu me uhvatio totalni zbunjitis. Nikakvo vjenčanje mi nije bilo ni u peti u to vrijeme. Nikakvog muškarca u mom životu, čak ni za kavu, a kamoli da bi bio mladoženja.

-Nema nikakvog vjenčanja, srećo.

-Moraš imati vjenčanje! Kako ćeš mi, inače, roditi seku i brata.

I tako je Zvijezda sve naručila, a mene nitko ništa nije pitao. Ja sam bila marginalni lik u cijeloj toj priči.

Da se razumijemo, ja nikad nisam rekla – nikad više, ali su mi kriteriji toliko odletjeli u svemirske visine, da sam iskreno sumnjala da netko tko bi im svima udovoljio uopće postoji, a ako bi i postojao, šanse da se sretnemo, međusobno se svidimo i da smo oboje slobodni su bile zanemarivo male, nemjerljive ikakvim poznatim mjernim jedinicama.

Moja deviza je bila, i ostala – bolje nikako nego naopako. Nisam bila ni u kakvoj potrazi, status quo mi je potpuno odgovarao i posve me ispunjavao. Bila sam Mama, imala sam svoju Zvijezdu i nas dvije smo bile jedan mali savršeni svemir.

Kriterijima sam se studiozno posvetila, možda podsvjesno htijući da one male šanse postanu još manje, jer, rekla sam već, bila sam posve zadovoljna trenutnim stanjem stvari.

Lijepo sam ih posložila u složenu, proširenu, možda najdulju rečenicu koju ste ikad smislili, čuli ili pročitali – Ne kažem  - nikad, ali bude li ikad,  mora biti dobar, pošten....

Ih, sad slijede još dvije stranice teksta u istoj rečenici. Niste valjda mislili da ću je javno obznaniti. Ona ipak pokriva baš sve aspekte vidljivog i nevidljivog, javnog i privatnog...

I tako je moja rečenica, izrečena samo mojim zidovima, odletjela u eter i donijela mi Njega. Baš takvoga. Od prvog do zadnjeg slova. Odmah sam ga prepoznala i odmah sam znala da je to On.

Nisam mu, naravno, mogla odmah to i reći, jer bi vjerojatno pobjegao glavom bez obzira pitajući se na kakvu je to luđakinju naletio, pa sam mu napisala pjesmu:

htjela bih s Tobom podijeliti brige
iz iste čitati knjige
pored tebe leći
izazvati drhtaj onim što ću reći
dugo Te ljubiti
zbog Tebe glavu gubiti
nježno Te maziti
čuvati, paziti...

s Tobom se smijati
na utakmicama navijati
oprati Ti leđa
stići tamo gdje nema međa
s Tobom otkrivati svijet
pripremati ptiće za veliki let...

Tebe slušati
nova jela kušati
od dodira Tvoga ostati bez daha
pobijediti i zadnju utvrdu straha
s Tobom roniti, plivati
iste snove snivati
i još mnogo više...

nikad te zaboljeti...
samo te
voljeti...

Kao odgovor na ovu pjesmu, pitao me -Koji bi ti status? a meni je brzinom munje sijevnulo da sam propustila u „rečenicu“ ubaciti stavku o romantičnoj prošnji.

I tako, Zvijezda je bila na vjenčanju. Dobila je seku, pa brata.

Mi smo dobili jedno drugo i svakog dana zahvaljujem na tome.

Sretan Ti godišnjica, dušo.

Ti!