|      
Želiš odustati?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s posljedicama.
Ukoliko potvrdiš odustajanje na tvoje ćemo osobno računalo postaviti cookie kako bismo te pri dolasku na portal tijekom natjecanja od 06.-12.11., prepoznali i omogućili ti nesmetano korištenje portala, bez prikazivanja ikona sponzora odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, morat ćemo ti oduzeti sve prikupljene bodove. Odustajanjem, nažalost, gubiš i pravo na osvojene nagrade.

Želiš li još uvijek odustati?
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.
lukinamama
Korisnik nije podesio status.




četvrtak, 12.11.2015

Prvi radni dan nakon porodiljnog00
Nisam cijelu noć spavala. Probudila sam se rano u ponedjeljak ujutro jer sam htjela nahraniti i previti svoju bebu prije odlaska na posao. Ovo je prvi radni dan nakon porodiljnog. Predomislila sam se u trenutku kad sam krenula u njenu sobu. Nisam htjela napraviti buku i probuditi ju jer će nam rastanak biti još teži. Kažu da bebe osjećaju kada je majka nervozna ili tužna. Nisam to htjela. Okrenula sam se izdajalici, naravno! Uvijek izdajanje, od sada pa nadalje. Suzdržavala sam se da ne zaplačem.

Obukla se i zahvalila Bogu što sam sinoć oprala i izravnala kosu, pripremila odjeću inače bi ovo sada bila prava muka. Spremna u 11 minuta. Ne smijem sada zaplakati već sam se našminkala. Kvragu!

Svekrva je stigla rano, a beba još spava. Spremna sam otići, no moram ponoviti još neke stvari 800 puta iako je ona odgojila i othranila svoju djecu i zna sve oko beba vrlo dobro. Govori mi da idem i da će sve biti u redu. Ona ne zna da ju u kuhinji čeka još 10 stranica papira sa svim brojevima telefona i razno raznim savjetima majki koje sam pročitala na internetu za svaku moguću situaciju koja bi se mogla dogoditi. Neće joj trebati. Ali neka se nađe! Mantra: nemoj biti ludo opsesivna mama, nemoj biti odvratno luda opsesivna mama! Oh čekaj, prekasno!

Beba spava i ne mogu ju toliko jako stisnuti da bi vjerojatno ostala bez zraka, ali nisam propustila poljubac i riječi “Mama te voli najviše na svijetu! Nitko te ne voli kao mama! Mislit ću na tebe! Budi dobra beba! Zabavi se! Puno papaj! Nemoj plakati!” Ovo upućujem svoj 6-mjesečnom djetetu. Ponavljam mantru!

Suzdržavam se da ne zaplačem. Nema.Šanse! Neću plakati. Izlazim i čujem zvuk mog srca kako se slama.

Hodam ulicom, stižem na autobusnu stanicu i sjetim se kada sam zadnji puta odradila ovu “rutinu”. Bila sam toliko ogromna da sam jedva stala na sjedalo u busu. Na kraju trudnoće bila sam otprilike veličine cirkuskog šatora i prilično sam sigurna da sam okolo čula cirkusku glazbu gdje god sam išla. Bila sam prehlađena i bez glasa skoro 3 tjedna i sve što sam htjela je da rodim i da više ne budem trudna (priču o trudnoći ostavljam za neki drugi put). Sjedim na stanici, duboko udahujem i zahvaljujem što se osjećam “udobnije” u svom vlastitom tijelu.

Cijelu vožnju sam provela pokušavajući ne zaplakati.Gledam grad koji volim, gledam ljude oko sebe, sjetim se muža koji je tako ljubazan, pun ljubavi i strpljiv bio dok sam se pripremala za ovaj dan. On zna koliko mi je ovo teško. Ne razmišljam više o bebi, razmišljam o njemu kako me poljubio, poželio mi dobar dan i rekao da me voli. Kvragu, zašto mora biti tako dobar?? Zadržavam suze.

Osjećam se kao da mi je netko otkinuo ruke. Iščupao srce. Boli. Fizički me boli. Hodam prema zgradi u kojoj radim. Osjećam se gola. Osjećam se tužno i uplašeno i uzbuđeno i zahvalno i tužno. Jesam li rekla tužno?

Osjećala sam se odlično kada su zaštitari zapljeskali kada su me vidjeli. Stvarno je lijepo kada te se ljudi sjećaju i imaš ljude kojima je drago zbog tvog povratka. “O moj Bože, KAKO-JE-BEBA, jel ti teško biti odvojena od djeteta??” Pitanje koje se ponavljalo cijeli dan i na koje sam uvijek odgovorila, UGLAVNOM bez suza.

Bilo je doista dobro biti na svom radnom mjestu. Neću se osjećati loše kada priznam to. Bilo je super otići po doručak bez da guram kolica ispred sebe. Ali onda u sljedećem dahu želim da me to malo biće maltretira i penje se po meni, i smije, pa čak i plače. I onda se opet osjećam tužno. Nedostaje mi!

Ručala sam oko 12. Počinjala sam uživati u ovome. Zamislite Cookie Monster-a sa zdjelom keksa, a drugi me gledaju kao da sam životinja u zoološkom vrtu. Prvi put nakon 6 mjeseci stvarno sam bila zabrinuta da će netko doći i pitati me nešto dok jedem i sva ta hrana mi je u ustima. Naravno, oko 18 ljudi je mislilo da je ovo idealno vrijeme da dođu razgovarati sa mnom. “Odradila” sam i to. Osjećam se odlično.

Stalno sam čula da beba plače, vrijeme je za izdajanje. Soba za izdajanje (budimo otmjeni!) je soba za video konferencije i sastanke. Čudno je izdajati se na poslu. Neću lagati. Ali ja sam to napravila i odlučila sam to raditi dokle god to mogu i nitko ne počne piti moje mlijeko iz uredskog hladnjaka. Znate kako to ide, zar ne? Neki mladi klinac koji radi kao pripravnik gladan i žedan provjerava hladnjak u potrazi za bio čime što će strpati u usta. “Bit će krvi ako netko popije moje mlijeko.“ To sam napisala na papir i stavila na uredski hladnjak u kojem se nalazi moje mlijeko. Previše?

Poslijepodne je bilo grozno. Moja nevjerojatna svekrva je slala slike i SMS-ove što su radili cijeli dan. Od doručka “mamino mlijeko” do ručka Bebivita kašice od pire krompira, riže i govedine (da, snimila je čak i kašicu! “Jedemo”), poslijepodnevnog spavanja i užine. Zahvalna sam joj za to. Malo me umirilo, ali i potaknulo ponovno tugu. Ona razumije kako je biti odvratno luda opsesivna mama, pogotovo prvih dana. Dragi suprug me zove i šalje mi poruke koliko me voli i da budem snažna, a ja sam tako zahvalna.

15:30 je i počinjem biti nervozna. Srećom, u mogućnosti sam “zbrisati” s posla malo ranije i uhvatiti raniji bus samo kako bi vidjela moje slinavo čudovište. Bila je to duga vožnja busom. Kad sam ušla shvatila sam da je sve bilo u redu. Moje srce se osjećalo prilično dobro. Učinila sam ono čega sam se pribojavala već mjesecima. Vratila sam se i ostavila ih cijeli dan i nitko nije poginuo. Zapravo, svi smo se osjećali odlično. Možda me ipak neće ubiti odlazak na posao svakog jutra. Dakle, dragi dnevniče, zatvaram ovo poglavlje danas zvano “prvi radni dan” i zahvaljujem što je moj dan bio toliko bogat i kompliciran i opet, ne mogu da se ne pitam, DA LI JE TO STVARNO OD DANAS MOJ ŽIVOT?

Fotografije:

https://www.pinterest.com/

http://www.mumsdays.com/

Prekretnice: prvi put u karijeri




Klikni ovdje i napiši prvi zapis u svom dnevniku!
Jedinstveno razdoblje života, nezaboravna sjećanja! Sve prekretnice i važne događaje upiši u svoj dnevnik. Podijeli ih s Ringerajinom zajednicom ili zaključaj samo za sebe.
Ako želiš da objaviš komentar moraš sePrijaviti ili postaneti član portala.







Nema komentara.

Dnevnik -lukinamama

  2017
08.11.Učenje abecede
  2016
29.07.Prvi dan škole
02.06.Prvo putovanje s djetetom
  2015
12.11.Prvi radni dan nakon porodiljnog



Klikni ovdje i pogledaj druge javne dnevnike!
Zajedno se radujemo, plačemo, rastemo ...